’Danas u mom vrtu za uspomenu jer ovakav više neće biti, upravo su počeli radovi u Centru za gospodarenje otpadom, na čast i ponos pojedinaca!’, objavio je Pero Grošeta iz Trnovice na svom fb profilu. Kakvi radovi, što se to događa?, odmah smo ga nazvali.
- Bager je počeo s radom, probija put - obavijestio nas je Grošeta, inače i potpredsjednik Vijeća Općine Dubrovačko primorje.
Jedan je od onih koji se od početka borio protiv ovog projekta. Kako kaže, riječi stručnjaka, koji tvrde da će ovo novo mjesto za odlaganje otpada uništiti Primorje, ali i Malostonski zaljev, stalno ga proganjaju. Trnovica mu je duša - tu su mu korijeni, uspomene, djetinjstvo, odrastanje i lijepa starost, koju uživa sa svojom suprugom Anicom. Sade povrće, imaju voćke, prave domaće proizvode, kolače od jabuka ničim tretirane, a njegove vrijedne ruke brinu i o pčelama koje mu daju vrhunski med. Živi životom koji mnogi priželjkuju, a sve je to sada ugroženo smećem u najbližem susjedstvu, kazuje naš domaćin.
Jer odmah smo se uputili u Trnovicu provjeriti što se to radi. I zaista, bager je tamo, prokopao je dobrih par sto metara u brdo, prema lokaciji Lučino razdolje. Jedno je vrijeme radio, pa je opet utihnuo. Put širok nekoliko metara nije bilo lako probiti - u živom je kamenu. U daljini, uz bager koji miruje, vidimo dvojicu muškaraca. Ne znam jesu li nas primijetili, ali kad smo se uputili prema njima, nekud su nestali. Možda izmjeriti kuda će proći daljnja trasa.
Nigdje nema ploče s podacima o radovima, koju mora imati svako gradilište. Obveza je izvođača da je postavi, najkasnije na dan početka gradnje i na vidljivom mjestu na ulazu u gradilište.
Nestao je i obližnji znak s natpisom CGO, koji je tu stajao. Ali to ne znači da je gotovo s Centrom, dapače. Polovicom rujna ove godine direktor Agencije za gospodarenje otpadom Dubrovačko-neretvanske županije i predstavnik zajednice ponuditelja potpisali su ugovor za projektiranje i izgradnju vrijedan oko 400 milijuna kuna.
Cijela je priča s Centrom za otpad počela prije puno godina, kad je između tri lokacije (a sve su bile u Primorju) odabrana ova, par stotina metara od Trnovice i niti dva kilometra od državne granice.
Kraj je listopada 2022. i bager je krenuo probijati put prema Lučinom razdolju.
Bitka je izgubljena, ali je li i rat?
Trnovica je malo, pitoreskno selo u Dubrovačkom primorju, blizu granice s Hercegovinom. Broji nekih 20-tak stalnih stanovnika. Poznato je po školi, koju je gradio slijepi graditelj, i po likovnoj koloniji. Stanovnika bi bilo i više da je bilo perspektive. Mahom je to danas starčad, mladi su svi pošli za poslom u veća mjesta ili u Grad. Škola odavno ne radi - nema za koga.
- Struka se ne sluša, zato i jesmo gdje jesmo - govori za općenito sve u Hrvatskoj Pero Grošeta. Sjedimo u njihovoj kuhinji s pogledom na školu i polje, gdje pasu dva tovara. Mir i tišina je prvo što primijetite kad uđete u selo. Onda vam oči okupira zelenilo, pa lokva. Najzad uklesana povijest svijeta i hrvatskog naroda u dugim kamenim blokovima škole, djelu Frana Sušila iz 30-tih godina prošlog stoljeća.
Ljepota gradnje kamenih kuća, red i način koji se poštivao malo je komu danas vidljiv jer Trnovica nije nigdje usput; prije graničnog prijelaza Čepikuće-Trebimlje skrene se lijevo i novom, proširenom cestom dođe se do sela. Cesta, naravno, s ironijom u glasu kaže Pero, nije napravljena radi njih.
- Mislim da je bitka izgubljena, a je li i rat, to ćemo vidjeti. Teško da još ima načina da se to zaustavi. Uzdamo se još jedino u to da će se, ako se i napravi, poštivati europske regule i da se to uradi kako treba, da ne bude klasično smetlište - kazuje Pero.
- Mi smo se bojali i još uvijek se bojimo da će, kad bager završi put, reći ‘Grabovica je ful, moramo nešto rješavati pa ćemo privremeno tu iskrcavati smeće’. Imam puno godina pa se sjećam kad je bio problem dima u Župi, na Dupcu, da se govorilo i napravilo ‘privremeno rješenje Grabovica’. Bila je to 1979. godina, pa je to ‘privremeno rješenje’ potrajalo 43 godine! - ističe Grošeta. - Bojim se da se ne dogodi ista stvar s ovim...
- Vidim i da nema više koristi gubiti živce i zdravlje radi toga. Imam izlaz, rješenje mi je u stanu u Gradu, ako ne budem mogao boraviti tu, što ću... Bit će mi teško, ali moram reći i da se još uvijek ne mogu načuditi ljudima iz ovih ostalih sela koji će biti i ugroženiji od nas, zbog silnog transporta smeća koji će prolaziti kroz njih. Mi ćemo biti ugroženi smradom koji će dolaziti s određenim vjetrom i tim procjednim vodama koje su neizbježne. Tako su se te procjedne vode ‘izgubile’ i ne zna se gdje su se izgubile na Marašćini (Županijski centar za gospodarenje otpadom u Primorsko-goranskoj županiji, op.a.). Nestala je ogromna količina procjednih voda, a gdje je nestala nego u podzemlju koje je porozno! Pokojni Adam Benović je govorio da, ako to već moramo raditi, da ga radimo što bliže moru jer će se zagaditi manja površina podzemlja. Kad je dalje od mora, zagadit će više podzemlja jer se procjedne vode kapilarno šire - ponavlja njegove riječi Pero Grošeta.
Prisilno izvlaštenje
- Kad je rađeno to trasiranje 2008. godine, upravo se to dogodilo. Izbacilo je na sve moguće vrulje, od Slanoga do Hutova blata. Godine 2013. je rađena prevara, to svi znamo, a imamo i dokaze, ali nemoćni smo. Trasiranje nije obavljeno kako treba. Tražili smo novo trasiranje, ali ono nije prošlo na županijskoj skupštini jer imaju većinu. Dr. Šimunić, poznat u toj branši, rekao je ‘kad je jednom to dokazano, nema ni potrebe ponovo trasirati’ - podsjeća Pero Grošeta na kronologiju događaja.
- Školjkari su tu najzagonetniji, oni se boje jer im Županija daje koncesije, ali zaludu su im koncesije kad dođe do zagađenja. I u Marišćini je bilo rečeno da će to biti tako napravljeno da neće propuštati ništa u podzemlje, pa sad vidimo da je na milijune litara procjednih voda nestalo u podzemlju - dodaje.
- Neki dan provedeno je i prisilno izvlaštenje nas pojedinaca koji smo suvlasnici jednog dijela terena. Velika većina seljana su suvlasnici tog zemljišta koje su 1903. kupili od Blagih djela. Mi smo se mahom izjasnili protiv izvlaštenja, ali kako je to proglašeno strateškim projektom od interesa za državu, išli su u prisilno izvlaštenje. Istog dana doveli su bager, mislio sam da je to samo radi dojma... Nakon uru vremena pikamer je počeo s radom! Nikakve oznake, nikakve table, a na svakom gradilištu mora biti postavljena ploča s imenom investitora, izvođača, nadzora i s brojem odobrenja na temelju kojeg se radovi rade. Pristupni put bit će dug oko 2 kilometra, a niti znamo tko je investitor niti izvođač, za mene je to bespravna gradnja - ističe Grošeta. Za prisilno izvlaštenje iz vlasništva nisu dobili nikakvu naknadu, niti su je tražili, a niti bi je, kako je rekao, prihvatili.
- Najviše sam razočaran što će zbog tog otpada nestati pčelarstvo. Ova godina je bila loša, ali borimo se. Pčelarstvo je moja ljubav od djetinjstva. Moj rođak, doktor znanosti i profesor Ivo Milković, davno mi je rekao da u krugu od 2 kilometra sigurno neće biti moguće ekološki uzgajati ništa, ni poljoprivredu niti se baviti pčelama. A mi smo od budućeg odlagališta udaljeni 800 metara. Tu je i državna granica pa ne znam ni kako je to prošlo jer bi trebalo imati i njihove suglasnosti - napominje naš sugovornik.
Jad i nevolja
- Ne znam, ispada da smo jedini mi protiv, a nismo samo mi ugroženi. Župan kaže da je to politikanstvo, a ovo nema nikakve veze s politikom niti politikanstvom, to je tako najlakše reći. Dok je bio načelnik u našoj općoini, to je bio jedan drugi čovjek - kaže Pero Grošeta. - Ja sam u općinsko vijeće ušao na listi DDS-a jer mi je to bila jedina šansa, kao nezavisnom vijećniku, da uđem. Podržao sam mlade ljude koji su mahom bili protiv smeća. Tu smo za rješavanje komunalnih problema i popravljanje uvjeta za život ljudi kojih ima još samo malo na ovom terenu - ističe.
Jedan od tih rijetkih je i Ljubo Grošeta, koji će za cijelu ovu situaciju oko CGO reći:
- Što imaš rijet, jad i nevolja! Prije su nas četnici tjerali puškom, a ovi će nas poćerat’ bez puške - slikovito opisuje.
Ljubo sa suprugom živi u Trnovici, djeca su u Gradu i imali su volju nastaviti održavati imanje u Primorju, ali njima ovdje opstanka nema ako dođe to smeće, uvjeren je.
- Poslije četnika smo se vratili i očistili smeće koje su ostavili pa obnovili kuće najviše svojim rukama, a kad dovedu ovo smeće, neće se više vratit’ nikad nitko - uvjeren je.
- Ja sam inače pčelar, moj med je išao pokojnom Ivanu Pavlu II u Rim pet godina. A kad dođe smeće, neće nijedna pčela opstat’. Med je do pape došao preko Martina, nuncija nadbiskupa koji nas je u ratu spasio, bio je glasnogovornik Ivana Pavla II. To mi je od žene rođak. On je nosio za sebe, pa i za papu med u Rim. Ali pčele ovdje neće opstat. Žena i ja smo u mirovini, više smo tu nego u Gradu. Hranimo tovare i proizvodimo magareće mlijeko, ali sve će to biti gotovo - pesimističan je Ljubo ovog lijepog sunčanog dana u listopadu, usred ljepote koja će možda zaista ostati zabilježena samo kao uspomena na ovom bokunu papira i fotografijama na internetu.