Dva čuda su se ovog ljeta dogodila na jugu Dalmacije: Pelješki most i – Dubrava postala Misir. Našli su vodu, pa u stoljećima žednom kraju ozelenjeli vrtovi, rađa povrće, poklanjaju lubenice koliko ih je. Još se ni sami ne mogu snaći od toga obilja. Valjalo je otići pogledati i Pelješki most i zelenu Dubravu.
Most je – najljepši na svijetu! Nama sigurno. Kao i brojni drugi, prije nego ćemo preko, stali smo pa ga gledamo i ne možemo se nadiviti. A onda preko mosta, preko mora na Pelješac. Pa kroz dva impresivna tunela, svaki od dva i pol kilometra, o kojima nitko ne govori (ostali su u sjeni ljepote mosta) do Putnikovića, piše Slobodna Dalmacija.
Tamo se, u njihovoj Dubravi dogodilo čudo blagoslova vode. Putnikovići su malo mjesto koje nikako ne možete promašiti. Na "pelješkoj magistrali", 18 kilometara od Stona i 40-ak kilometara od Orebića, a sad su prvo veće mjesto po silasku s Pelješkog mosta.
Putnikovići su oduvijek poznati po vinu i svojoj poljoprivrednoj zadruzi. Od prije nekoliko godina i krasnom Muzeju vina, koji je u sklopu vinarije, tik uz cestu u velikoj kamenoj zgradi nekadašnje osnovne škole. Pokretačka snaga malog mjesta od 500-tinjak stanovnika oduvijek je bila mjesna zadruga PZ Putnikovići.
Zadruga je vršnjak Hajduka, osnovana je 1911. godine, uvijek je bila važna za mjesto, a istini za volju jedva je preživjela "kratku pamet" devedesetih kad su zadruge držali ostatkom komunizma. Desetljećima ju je vodio direktor Jozo Rabušić.
Od prije nekoliko tjedana je u mirovini, pa ga je naslijedio mladi direktor Ivo Đuračić. Magistar inženjer šumarstva iz Zagreba se vratio u rodne Putnikoviće, 36 mu je godina.
"Točno toliko sam i ja imao kad sam postao direktor zadruge", s osmijehom veli Jozo Rabušić, očito zadovoljan kontinuitetom zadruge i povratkom mladih ljudi, što ovdje postaje trend. Sve obitelji u Putnikovićima su članovi zadruge, 131 zadrugar je danas, po jedan predstavnik iz svake obitelji.
Stoljetna žeđ
U ovom mjestu od dobra vina danas je najveća sreća zbog – vode. U hladu odrine pred Muzejom vina skupila se ekipa iz zadruge, tu je i Milivoj Bratinčević, dugogodišnji djelatnik Uprave za otoke Ministarstva regionalnog razvitka i fondova EU, koji je na Pelješac stigao u kontrolu isporuke vode autocisternama, stigao je na priču o vodi i Ante Miloslavić, direktor komunalnog poduzeća iz Trpnja.
– Voda je naš stoljetni problem, nama je pronaći vodu bila životna potreba. Voda je bila temelj svega, a jedina mogućnost je bila gustirna. Kišnica se skupljala, a kako je rasla potreba za vodom već godinama se prijevoz vode radio vatrogasnim cisternama – govori Rabušić.
Te cisterne s vodom, objašnjava Milivoj Bratinčević, od 2002. sufinancira za otoke Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Plaća prijevoz cisternama pa otočani tu vodu plaćaju po cijeni svih korisnika vodovoda.
Samo jedan dio Putnikovića je dobio vodu iz vodovoda, i to tek prije dvije godine, a dio sela je ni do danas nije dobio.
– Bili smo ja i supruga u Škripu na Braču, u Muzeju maslinova ulja i kaže nama voditeljica kako oni eto do devedesetih nisu imali vodu nego samo gustirne i skupljanje kišnice, govori nam kao da je to srednji vijek. A mi se gledamo, mi na Pelješcu smo još u takvom srednjem vijeku. Ljudima odavde je cijeli život bio podređen tom čuvanju vode, već imate ugrađeno u glavi da se voda čuva. Ako bi u čaši ostalo vode koju niste popili, ne biste je prolili nego bi s njom zalili cviće ispred kuće – veli novi direktor zadruge Đuračić.
– A kako ste našli vodu?
– Imali smo davnih saznanja da ovdje negdje ima vode, bio je i jedan Čeh koji je još prije rata govorio da ovdje ispod dvorišta naše vinarije ima vode. Onda je isto jedna rašljarica iz Metkovića rekla: ma tu ima vode. Hrvatske vode su, u dogovoru s Općinom, imale plan napraviti probne bušotine na ovom području, pa su i nas ubacili u plan i napravljene su tri bušotine. Najprije ova jedna kod vinarije koja je pokazala da ima litru u sekundi. Ona tu jednu malu količinu vode sada crpi, nalazi se u dvorištu vinarije odmah iza prostora punionice. I ta se voda koristi kao tehnološka voda – veli Jozo Rabušić.
– Ali to nije bušotina zbog koje je ozelenjela Dubrava?
– Nije. Onda je kasnije pravljen plan da će Hrvatske vode napravit još jednu dodatnu bušotinu, i to su htjeli radit dolje u polju. Neki znalci su nam govorili da tu nema baš vode i onda smo ih nekako nagovorili da pokušaju bušiti u Dubravi, na kraju mjesta Putnikovići. Oni nisu bili optimistični, htjeli su se više uvjeriti da tu nema vode nego šta su je očekivali. Bušeno je na 220 metara i na koncu je pumpa postavljena na 185 metara dubine. Probno crpljenje je rađeno pumpom koja nije mogla crpiti više od 10 litara u sekundi i toliko je teklo konstantno, nisu ponijeli pumpu većeg kapaciteta kako bi točno izračunali kapacitet, ali definitivno je više od deset litara u sekundi. Tu vodu u bušotini u Dubravi smo našli 2020. godine. A uvijek je struka smatrala da su u tom kršu male šanse za nać neku obilniju vodu. Ova bušotina je to demantirala, dakle i na nekim drugim lokalitetima na Pelješcu, kao i na drugim otocima, vjerojatno se na odgovarajućim dubinama može doći do vode koja bi lokalno bila daleko važnija nego ona koju na otok dovode s kopna – veli Rabušić.
Ivo Đuračić dodaje:
– Ta voda je pronađena tek prije dvije godine i mi smo tek ovu godinu to počeli koristiti malo intenzivnije, i tek se i sami organiziramo. Za sad smo uložili do te mjere da tu vodu koriste stanovnici koji su najbliži bušotini, jer su je oni uspjeli dovesti do svojih parcela. U budućnosti treba razmišljat o nekakvim akumulacijama ili akumulaciji iz te bušotine koja ima kapacitet, koja ima količinu vode, o nekakvoj zajedničkoj investiciji… Ta bušotina ima puno veće količine vode nego što ih mi sada iskorištavamo. Problem je razvod te vode do poljoprivrednih površina ili nekih akumulacija. To je pojedinačnim poljoprivrednim proizvođačima skupo.
– Bi li vam država tu mogla pomoći?
– Sigurno bi – veli Rabušić. – Ali treba reć, Hrvatske vode su ovdje dale rezultat, izbušili su našu bušotinu koja ima dosta vode i mi smo zahvalni da se išlo u tom smjeru istraživanja, i dokazali smo da vode može biti. Imali smo i razumijevanje naše županije. Naš župan je shvatio da tu postoji neki potencijal i Županija nam je pomogla da tu bušotinu stavimo u funkciju. Mi smo to stavili u funkciju u sad mogućem nivou, a to je da ljudi najbliži tome mogu svoje površine natapati. Ali konačni plan je, opet uz pomoć i razumijevanje Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma, naše Županije dubrovačko-neretvanske i naše Općine Ston, raditi na sustavu koji će omogućit ozbiljnije bavljenje poljoprivredom, lozom i maslinom naše zadruge. Planiramo kao zadruga ovdje u blizini obrađivati značajnu površinu.
Ako država da ruke…
– Što planirate?
– Radi se o poprilično velikom prostoru od nekoliko desetak hektara gdje postoji mogućnost zakupa kod Hrvatskih šuma. Ako bi naši zadrugari bili kooperanti u tom nasadu, trebali bi znati da je za taj nasad osigurano navodnjavanje. A to je u blizini, vode evo ima puno i moglo bi se. Naša Općina Ston kao prvi faktor u tome i naš načelnik Vedran Antunica to razumiju, i onda je to snaga, jer ništa zadruga ne može sama ako to dalje ne shvate i Županija i Hrvatske vode i Hrvatske šume.
Krenuli smo do bušotine. Na kraju sela iza brežuljka nevelika betonska kućica, pumpa i skromno postrojenje – suho zlato ovim ljudima. Đuračić i Rabušić govore:
– Evo to je to, naše mogućnosti su za sad bile tolike i uz pomoć Županije mi sami smo napravili ovo što smo napravili. Ovdje na vrhu brijega je rezervoar, a s drugu stranu brijega su kuće. A tu je pumpa koja se pali i gasi. Županija je financirala opremanje ovoga, a sav posao obavili su zadrugari iz Dubrave. Oni su to sami odradili, sami investirali u cijevi, svaki je dao po 2000 eura, plus što smo radili, ali to je sve bilo s ljubavlju. Ali to sve mnogo košta da mi sami, da nam nije pomogla Županija, ne bismo to mogli privesti kraju. Za sad smo došli do kuća i vrtova u Dubravi i to se napaja, ali vode stvarno ima, a mi imamo i dobrih planova i moramo ovo produžit u polje i napravit veću akumulaciju da bismo mogli dalje.
A onda iza brijega u Dubravu. Sva od zelenih vrtova. A suša! I Dalmacija usred ljeta! Ante Glavor, mještanin Dubrave, mlad čovjek široka osmijeha veli: "Poklonit ću vam svakom po lubenicu!"
– Di ćete nam vi iz kraja bez vode i vodovoda poklanjat lubenice!
– E ove godine možemo, ovo je prva godina da možemo! Imali smo i do sada lubenica, ali malo. Nismo mi to ovako planirali, zasitili smo ih se, darivali okolo. I vi ćete ih dobiti na poklon! Svi su ih imali po susjedstvu oko nas, nismo imali kome poklanjati, pa smo davali dalje. Dogodine ćemo bolje planirat, nismo očekivali da će ovako rodit.
Đuračić dodaje: Mi smo dosad bili navikli u Dubravi posadit povrće za svoje potrebe, ali si morao posadit 20 sadnica pomidora, toliko drugog i trećeg da bi mogao onaj prvi plod ubrat, a kasnije suša sve izgori. A ove godine kad smo dobili vodu, mi smo posadili kao i uvijek, a na kraju nismo znali gdje ćemo s urodom. "Otrovali" smo se više od lubenica, nemamo gdje s njima, piše Slobodna Dalmacija.
Ante Glavor nam je sav ponosan donio lubenice i punu kašetu rajčica, kukumari, kapule, paprika… U obližnjem zelenom vrtu velike pomidore i grozdovi malih i… Domaćin Marinko Parilo veli: Ovo je neopisivo! Prije vode ovdje nije moglo bit ništa, ove pomidore moga si koristit samo do pola sedmoga miseca i posli bi sve izgorilo.
– I di ćete s pomama sad kad ste se s vodom utrenirali?
– Ima tržišta, ima gostiju, turista, sve se to proda na kućnom pragu…
Na kraju nam je mala Luce Đuračić pokazala špinu s mukte vodom za cili svit, tko god prođe. Uz cestu je. Domaći kažu napravit će neku lipu špinu, da se vidi i zna da je ova voda slobodna, da ljudi ne pitaju smiju li se napit…