To možete pročitati, među ostalim, kada na internetu upišete pojam "Trpanj", pitoreskno mjesto na poluotoku Pelješcu.
I doista je tako. Plodne zemlje niotkud, gorda brda Pelješca okružila ga s južne strane, s druge Neretvanski kanal. Od ribolova se nije moglo živjeti, pa su Trpanjci, inače vrlo radišni i gostoljubivi ljudi, već zarana počeli odlaziti tražeći bolji život. Mnogi su posao našli na brodovima diljem svjetskih mora. No, bilo je i onih koji su kruh svoj tražili u drugim izazovima. Upravo ova priča govori o jednom Trpanjcu po mnogo čemu zanimljivom. I ne samo u okvirima Trpnja, Pelješca, već u okvirima Hrvatske, ali i šire.
Znači, prije godinu dana u Trpanj, ili, još bolje rečeno, rodnu Gornju Vrućicu, gotovo napušteno mjesto nekoliko kilometara od Trpnja, vratio se sedamdesetogodišnji Nedo Lozić, piše Slobodna Dalmacija.
Vratio se iz Amerike nakon punih četrdeset godina rada, kako bi svoje umirovljeničke godine proveo na rodnom ognjištu i, kako nam kaže, svoje tijelo ostavio ondje gdje je i prvi put ugledao ovaj svijet.
Pa nećeš ti priče, mogli biste pomisliti, takvih ima na tisuće, posebno na otocima našega Jadrana: otišli ljudi i vratili se. Ljubav za rodnom grudom nadvlada svu udobnost i ljepotu nekog drugog svijeta. Ipak, kada čujete što je ovaj čovjek prošao, proživio, vidio i, konačno, što ga sada kada je materijalno situiran čeka, e to ima neku drugu dimenziju. Onaj uvod s početka ovoga teksta o Trpnju i glagolu "trpjeti" dobiva svoj puni smisao.
– Tako je, što pretrpjeh u ovih sedamdeset godina i što vidjeh, mislim da malo koji čovjek može i zamisliti – počeo nam je priču krhki Trpanjac Nedo ispred svoje kuće u Trpnju.
Nedo Lozić ispred kuće u Trpnju: S onim što nisam registrirao, došlo bi se i do deset milijuna milja.
– Tamo krajem osmog mjeseca, točnije 28. kolovoza, 1978. odlučio sam otići u Ameriku. Raditi i zaraditi za život, za starost. Krenuh u nepoznati svijet. Ostavio sam sestru, majku i oca koji je imao probleme s napadima panike. Talijani su ga za vrijeme Drugog svjetskog rata živa zakopali u grob. Sam se izvukao, ali je to ostavilo traga na njegovoj psihi. A bio je pošten čovjek, teški radnik. U Americi je bio brat moga djeda, i on je imao tragediju. Došao po sina jedinca u Hrvatsku da ne ode u partizane i ne pogine pa ga doveo u Ameriku. No, Amerikanci ga uzeli u vojsku i poginuo je u Normandiji.
Ta moja rodbina živjela je u Louisiani i bavila se uzgojem oštriga, školjki. Ja sam veliki ljubitelj mehanike i automobila, pa sam oko godinu i pol dana razvozio oštrige po Americi. No, nisam bio zadovoljan, nije to bilo ono zbog čega sam došao u Ameriku. Htio sam biti svoj gazda.
Jedan tamošnji broker me praktički natjerao da kupim svoj prvi kamion. I tako je počeo moj put dugačak oko pet i pol milijuna milja s mojim kamionom, a to sam zbrojio samo službene ture, one koje sam uredno morao registrirati. A gdje je ono mimo toga, refužo? Prešao sam sigurno desetak milijuna milja, špartajući Sjevernom Amerikom od Aljaske i Kanade na sjeveru do Meksičkog zaljeva i Meksika na jugu – iznosi nam svoj život Nedo Lozić.
Računam, 5,5 milijuna milja je 8,8 milijuna kilometara. S tim kilometrima Nedo je mogao točno 220 puta obići zemaljsku kuglu!
U svojoj kući u Trpnju sada živi sam, a kada smo zajedno došli ispred rodne mu kamene kuće u Gornjoj Vrućici, nekoliko kilometara od Trpnja, Nedo se sasvim otvorio. Kaže nam da nikada nije razgovarao ni s kime, a posebno ne s novinarima, jer je priroda njegova posla bila takva da je, prevozeći razne terete u nekom od svojih 35 kamiona koje je imao u svojoj privatnoj tvrtki, morao stalno šutjeti.
U 90 posto slučajeva i nije znao što prevozi.
– Tako sam kupio jedan, pa drugi, treći kamion – nastavlja svoju priču Nedo. – Ture od 1900 milja, ili 3200 kilometara, od New Orleansa, gdje sam i stanovao, pa do Las Vegasa bile su tek kratke rute. Bilo je to 1980. godine. U Americi, kada ste "uredni", kada izvršavate obveze prema državi, svatko vas traži i nudi vam se napredovanje u poslu!
Vozio sam najprije meso, pa cvijeće od Floride do New Yorka. Dakako, uredno sam vodio evidenciju svake milje prijeđenog puta. I onda, ponavljam, traže vas, nude vam poslove. Tako je jedna svjetska kompanija za prijevoz mesa tražila da za njih prevozim i – tu sam počeo rasti. Ubrzo je moja tvrtka imala 35 kamiona, cestovnih krstarica. Svaka vrijedna oko 250 tisuća dolara! Vozili su ih bračni parovi, zajedno muž i žena, to je bilo puno sigurnije i isplativije. Naime, po američkim zakonima, vozač može voziti u komadu maksimalno 11 sati i nakon toga se treba mijenjati s drugim vozačem kako bi se odmorio. Onda je bilo puno lakše uskladiti ga s nekim koga poznaje i uvažava. Čak 25 parova sam imao u kamionima, u njemu su praktički stanovali. Tako sam izbjegavao visoke kazne, a kamioni su stalno bili na cesti, bez odmora.
Ono što znam, meso koje sam prevozio bile su uglavnom smrznute tuke, purani. Krcali smo ih u planini u starim rudnicima koje su Amerikanci pretvorili u hladnjače. Tako su uštedjeli na energiji. Nakon mesa, prevozili smo i sir; tako, računajte, zadnjih 25 godina prevozio sam samo meso i sir. Svaki drugi dan po prilici 5,5 vagona u svakoj turi, pa vi izračunajte koliko je to tereta.
Ubrzo sam imao kuće na istočnoj i na zapadnoj obali Amerike, jer sam trebao imati sigurne baze gdje ću boraviti.
A ono što je zanimljivo jest da sam možda prvi Hrvat koji je radio za američku vojsku. Imao sam jedinstvenu propusnicu za ulazak u velike zračne baze u Wyomingu i Colorado Springsu. Zamislite sad koje su to velike baze, a ja ulazim tamo da i ne znam što vozim u kamionu i kakav je to teret. Ili, vožnje u velikoj bazi Area 51 u Nevadi. Dovezeš kamion na jedan plato i onda te navode pod zemlju čak 25 katova. Ulazim u neke velike sobe, a tu je na stotine uređaja u kojima je hrana. Možeš jesti što te volja, no izlaziti se ne može jer nema kvaka na vratima. I tek kada sve iskrcaju iz kamiona, zovu me da u njega sjednem. O toj bazi mnogo se pisalo diljem svijeta, da su u njoj dijelovi letjelica izvanzemaljaca. Ja to nisam vidio jer ako okreneš glavu i ne voziš gdje ti kažu, gotov si, pucaju bez upozorenja. Njihovi radnici samo privatnim avionima dolaze i odlaze na posao i ne smiju se miješati s drugim putnicima; onda vam to nešto govori. A ja iz Gornje Vrućice, Trpnja, zatekao se u toj bazi. Prvi Hrvat, lijepo nema što.
Pa onda ulazak u poznati Cape Canaveral, NASA-inu svemirsku bazu. I tu imate što za vidjeti! Ili jedna tura u Colorado Springsu: ukrcali su me u veliki transporter DC-10 zajedno s kamionom i prikolicom u Floridi, a ne znam, naravno, što sam vozio. Doveli me do baze, opet duboko pod zemlju, iskrcali teret i – ja natrag. Jednom sam imao priliku vidjeti brda piljevine. Pitam, što je to, otpaci drva, a jedan mi se nasmije i kaže da je to gorivo za rakete, kaže Nedo za Slobodnu.
Zatim, vozio sam po Aljasci po vrlo lošim prometnicama, pa po Kanadi, Meksiku, ma po cijeloj Sjevernoj Americi. Lijepo je iskustvo bilo voziti za filmske kompanije u Hollywoodu. Zamislite, upoznao sam i velikog Clinta Eastwooda! Slučajno, dok su radnici iskrcavali neke scene, otišao sam u tamošnji bar popiti piće. I tamo on – Clint. Dakako, pravi je džentlmen. Javim mu se, on meni dade ruku i zajednički popijemo viski. E, da sam onda imao pri ruci mobitel i barem snimio tu scenu nazdravljanja Trpanjca i jednog velikog glumca – govori Nedo Jozić, nakon čega se utišao, pa pogled uperio prema Gornjoj Vručici.
Sad je došlo ono vrijeme "trpljenja". Jer, 2007. godine obolio je od karcinoma, proširio se i na pluća. Prebrodio je čak sedam teških operacija i još puno kemoterapija. Još uvijek odlazi do Splita na kemoterapije. Na sva usta hvali osoblje splitske Onkologije, ističe njihov rad i odnos prema pacijentima.
Nedi su umrle dvije žene. Ipak, i unatoč tome živi, ide dalje. Planira nadograditi kuću u Trpnju, a obnoviti onu staru, rodnu u Gornjoj Vručici. Mirovinu će proživjeti na rodnom mu Pelješcu. Doći će mu u posjet njegovih troje djece i dvoje unučadi koji žive na raznim stranama svijeta, od Novog Zelanda do Amerike i Argentine.
Pa će uživati.