Marija Šunjić iz Rogotina rodila se 22. prosinca sada već pomalo davne 1935. godine. U rodnom mjestu imala je sve što je obilježavalo njen život, brojnu obitelj s petero braće i sestrom, rodbinu, prijatelje. Imala je i momka, udaja je bila logičan slijed. Trebala je živjeti poput većine svojih vršnjakinja, jedan „običan“ život supruge i majke. Za to se i pripremala i svi su to znali.
A onda se dogodio jedan poziv koji je iz temelja promijenio njen život. Bio je to „poziv nad pozivima“, od samog Gospodina. Tražio je od nje da ostavi sve i da ga slijedi. Šokantan, ali čist, jasan i nedvosmislen. Toliko jak i uvjerljiv da Marija nije dvojila. „Gospodin me pozvao, a On se ne odbija! Ne znam zašto je odabrao baš mene i kakve je planove imao s mojim životom, ali nakon toga ja nisam imala nikakvih dilema. Tražio je od mene da se odlučim i ja sam to učinila“, priča nam, 64 godine nakon životnog poziva i odluke, tada Marija a danas sestra Salezija u splitskome samostanu Sestara službenica milosrđa.
Osnivačica toga reda je sv. Marija Krucifiksa Di Roza, a sestre su u ove krajeve došle iz Italije. Prvu kuću otvorile su u Dubrovniku 1853. godine, a u Splitu djeluju oko 150 godina. U samostanu ih je trenutačno 26.
Očekivano, rodbina i sumještani ostali su zatečeni Marijinom odlukom, ali ona je znala da bi je sigurno razumjeli da su mogli čuti ono što je ona čula. Ovako, smatrali su da odustaje od života, da je odluka drastična i šokantna, da je treba preispitati. U nevjerici su ostali svi, a s novonastalom situacijom posebno teško nosila se njena majka Ivka. „Začudo, otac Ante je mnogo lakše podnio moja odluku, majci je bilo tako teško da je legla u krevet i nije ustajala. No, jedne nedjelje Hajduk je u Splitu igrao prvenstvenu utakmicu. Sa društvom je na utakmicu došao moj brat Ivan, osim njega braća su mi Miro, jedini još živ, Zdenko, Boro i Nikola, te najstarija od svih nas, sestra Darinka. Ivan je iskoristio boravak u Splitu da me posjeti u samostanu. Donio mi je novac da kupim cipele. U podužem razgovoru sve me pitao, kako sam, kako sam se snašla, jesam li zadovoljna, ostajem li pri svojoj odluci itd. Nakon povratka u Rogotin, našoj obitelji je rekao da sam vesela i sretna, uvjerena u ispravnost svoje odluke i da ne trebaju brinuti. Od tada se počeo mijenjati i njihov odnos prema mojoj životnoj odluci“, prisjeća se naša sugovornica, sada umirovljenica.
U samostan je otišla 1960., a prve zavjete položila je četiri godine kasnije. Potpuno se posvetila duhovnoj izgradnji i, sasvim sigurna u svoj odabir, sedam godina nakon dolaska u Split položila je vječni zavjet. Službovala je u raznim mjestima, bila je provincijalna gardarobijera, svirala tamburicu i obavlja niz drugih funkcija. Najviše vremena, gotovo dva desetljeća u dva navrata, provela je u Kaštel Novom, gdje je radila s djecom u Vrtiću. Bilo im je dozvoljeno raditi s djecom starom najviše tri godine, zbog straha tadašnjih vlasti da djeci ugrade komunizmu strane vrijednosti. Zato su se događale provjere u kojima se kontrolirala dob djece koja su pohađala vrtiće. Iz toga razdoblja časna sestra Salezija po dobru pamti danas pokojnog don Luku Vucu o kojem će reći: „Nikada nije rekao grubu riječ, uvijek je imao razumijevanja za naš rad i davao nam potporu. To nam je puno značilo“.
Nakon što se razboljela, vratila se u Split, gdje u društvu časnih sestara, koje se lijepo brinu o njoj, svakodnevno moli i meditira. Naglašava da je zadovoljna zbog svoga životnog izbora i da bi, kada bi to bilo moguće, sve ponovila. Za kraj razgovora imala je i savjet za mlade časne:
„Budite dobre, slušajte starije i polgavarice, poštujte sve i nikoga ne vrijeđajte, ne govorite grube riječi, molite i budite na raspolaganju potrebitima. Jednom riječju – služite Bogu“.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....