Znaš Ivice, kada sam na Klinici za dječje bolesti KBC-a Split, samo 10-ak sati prije smrti našeg Gabrijela, vidjela u oku našeg sina suzu, dok je onako nepomično, bespomoćno ležao na krevetiću, zarekla sam se da će oni koji su takvu patnju prouzročili našem sinu odgovarati i da će biti primjereno kažnjeni.
Eto, trebalo je više od dvije godine i dva mjeseca da se podigne optužnica protiv onih, nazovimo ih liječnika i medicinskih sestara, koji su svojim nemarom, nepažnjom, neznanjem i nebrigom uzrokovali smrt našeg sina Gabrijela Bebića, kazuje za Slobodnu kroz suze Ivana Bebić, djetetova majka.
Optužnicu koju je DORH podignuo obitelj Bebić iščekuje više od dvije godine i nada se da će oni koji nisu ništa poduzeli kako bi Gabrijelu pomogli, odgovarati pred hrvatskim pravosuđem.
- Od samih početaka ove naše jezive životne priče, patnje, i ja i moj muž Mišo, koji je Gabrijela ovdje u Metkoviću tri dana vodio po liječnicima, govorimo da su upravo ove četiri osobe, protiv kojih je podignuta optužnica, krivi za naše patnje i da su oni najviše naškodili našem djetetu. Pa je li normalno, da to dijete nitko od njih nije pogledao, da mu nije pružio neku pomoć ili ako je bio svjestan da mu ne može pomoći, da je nama, roditeljima rekao da ga vodimo u Split? Pa mi bismo se onda bili organizirali i do ovoga ne bi došlo - govori Ivana Bebić.
BOL NE JENJAVA
Dani prolaze, ali bol ne jenjava.
- Znaju li uopće ti medicinski radnici, ako se tako nazivaju, kako je meni, Gabrijelovoj majci, ustajati svako jutro, gledati kroz prozor i očekivati da mi se dijete vrati iz škole? A djeteta nema. Ne dao Bog ovakav život i ovakvu patnju ikome. Moj Mišo i ja živimo samo zato jer imamo još dvoje djece, Mihaela (6) i Gabrijelu (8), koje treba izvesti na pravi put, dati im kruha, brinuti o njima, pružiti im sve ono što nikada više nećemo moći pružiti našem Gabrijelu. Vikala bih, skričala bih, ali moram ostati mirna i staložena zbog moje djece - govori kroz suze Ivana Bebić.
Za optužnicu DORH-a Bebići su saznali jučer ujutro.
- Je, netko nas je nazvao i rekao nam za nju. Pitate nas kako smo se u tom trenutku osjećali? Prazno, nikakav osjećaj nisam imala. Voljela bih da nikada ni do kakve optužnice nije došlo, jer bi to značilo da su ti, nazovimo ih liječnici, uradili svoj posao kako treba i da je moj Gabrijel živ, da je uz svoju majku, oca, brata i sestricu, da se igra ispred kuće i da sanja neki ljepši, bolji život. S druge strane, očekujem da se postupak protiv tih ljudi provede po zakonu i da budu primjereno kažnjeni za ono što su prouzročili. Optužnica je korak bliže saznavanju prave istine i pravde za naše dijete - kazuje Ivana Bebić.
Ima li pravde za Gabrijela?
- Nema. Bilo kakva presuda nikada nikome od nas neće moći biti neka zadovoljština. Pa neće nikakva presuda vratiti našeg Gabrijela. Nema zadovoljštine za nas. Od početka govorim da je "nešto trulo u državi Danskoj" i da ovdje u Metkoviću rade liječnici koji valjda nemaju gdje drugdje raditi. Da živim još tisuću života, nikada neću moći shvatiti što je tim ljudima bilo u glavi i stalno ću se pitati zašto nisu pomogli - govori Ivana Bebić.
Tragedija koja je obilježila daljnji život obitelji Bebić, ali i život stanovnika Metkovića i doline Neretve nikada ne smije biti zaboravljena. Ne, zbog toga jer ljudi uživaju razmišljati o nečijoj patnji i boli, već zbog toga da se nešto slično više nikada ne bi ponovilo.
POSLJEDNJA NOĆ
Koliko su god liječnici u Metkoviću napravili propusta u liječenju malog Gabrijela, toliko su liječnici i medicinsko osoblje Klinike za pedijatriju KBC-a Split učinili sve kako bi Gabrijela "izvukli", kako bi mu pomogli, kako bi njegov "zarazni" smijeh i dalje "parao" unutrašnjost doma Bebićevih.
Nažalost, u tome nisu uspjeli.
- Znaju li ti ljudi kako sam se ja osjećala kada me tog 11. prosinca u utorak ujutro u 8.01 iz KBC-a Split nazvao liječnik i rekao mi da nam je sin umro? Samo su mi suze krenule niz lice i mome Miši je sve bilo jasno. Noge su mi se "odsjekle", nisam mogla vjerovati i još uvijek ne mogu vjerovati, govori Ivana.
Gabrijel je helikopterom HRZ-a doveden u Split dan prije, u ponedjeljak oko 11.30. U pratnji mu je bio otac Mišo, a naknadno je u Split automobilom došla i majka Ivana. Nakon što su u Jedinici intenzivnog liječenja za djecu (JILD) vidjeli svog Gabrijela, u popodnevnim satima ponedjeljka sjeli su u automobil i zbog svoje drugo dvoje djece vratili se u Metković.
- Mi smo tu noć, posljednju noć života našeg djeteta, između ponedjeljka i utorka svaka dva sata iz Metkovića nazivali na telefon da vidimo što je s Gabrijelom. Ujutro, neposredno prije negoli nas je nazvao liječnik da nam kaže jezivu vijest, moj Mišo je nazvao bolnicu i javila se medicinska sestra. Ona mu je samo rekla da mu ne može ništa reći jer da upravo reanimiraju Gabrijela i spustila je slušalicu. Znate li kako je majci čuti da reanimiraju njezino dijete od devet godina? Nakon nekog vremena, koje je bilo kao cijela vječnost, nazvao nas je liječnik i rekao mi da je Gabrijel mrtav. Zbog toga ovo četvero tzv. medicinskih radnika mora odgovarati - zaključuje Ivana Bebić.