Dr. Frano Franić, „milošću Božjom i Svete Stolice biskup, biskupija Splitske, Solinske i Makarske, br. 1994/61., u ime Kristovo“, donio je 21. studenoga, 1961., dakle prije točno 60 godina, „Odluku o osnivanju župe u novonastalom gradskom naselju Ploče“.
U Odluci piše da je „na južnom dijelu naše biskupije, sa zapadne strane ušća rijeke Neretve, nastalo, poslije Drugog svjetskog rata, novo gradsko naselje, koje se naziva Ploče ili Luka Ploče. To gradsko naselje danas broji 4000 stanovnika, a povećava se sve više. U njemu postoji potpuna osnovna škola s osam razreda, tj. osmoljetka, Gimnazija i razne druge važne ustanove. Gradsko područje Ploča, ako je već izgrađeno ili ako je planirano za izgradnju, bilo je prije Drugog svjetskog rata potpuno pust i nenaseljen kraj, udaljen od naseljenih dijelova župa Baćina i Plina više kilometara. Pošto sam, dakle, osobno vidio i proučio geografske i pastoralne potrebe novostvorenog gradskog naselja Ploče, pošto sam se posavjetovao s preč. Stolnim i Sustolnim kaptolom, pošto sam u smislu kodeksa obavijestio Franjevačku Provinciju pres. Otkupitelja i Franjevački samostan u Zaostrogu, te župske urede Baćine i Pline, služeći se svojom biskupskom vlašću, a oslanjajući se na kanone Crkvenoga zakonika, odlučujem osnovati te ovim osnivam novu župu Ploče pod imenom: Bl. Dj. Marije Kraljice neba i zemlje (B. Virgo Maria Regina Mundi) i pod zaštitom sv. Josipa radnika – kao prvotnog zaštitnika i Bl. Nikole Tavelića – kao drugotnog zaštitnika“.
Neretvanski dekanat
Granice nove župe, koja pripada Neretvanskom dekanatu, poklopile su se s granicama gradskog naselja. Dr. Frano Franić odredio je da privremeno, dok se ne bude mogla sagraditi župska crkva u Pločama, župska crkva Presvetog Trojstva u Rogotinu, kao najbliža aktivna crkva, bude ujedno župska crkva novoosnovane župe Kraljice neba i zemlje u Pločama.
Nova župa nije imala nikakvih posjeda, niti je raspolagala bilo kakvom imovinom. “Stoga će ona za svoje materijalne potrebe svojih dušobrižnika biti upućena, po običaju prvotne Crkve, na milostinju vjernika i dobrih ljudi. Dok ovo odlučujem, pred očima su mi pastoralne prilike nove župe Ploče, koja nema ni najmanje prostorije za obavljanje vjerskih obreda. Stoga sve svoje pouzdanje stavljam u moć i milosrđe One koja kao Kraljica neba i zemlje po Božjem dopuštenju sve može i koja je utočište grešnika i nada beznadnih“, istaknuo je između ostaloga dr. Franić.
No, materijalno siromaštvo nije bio najveći problem pločanske župe. Ona je počela živjeti u gotovo neprijateljskom okruženju, u gradu koji je u dva navrata nosio ime komunističkog moćnika Edvarda Kardelja. Vjernici su bili pod posebnom prismotrom, a svećenici su otvoreno proglašavani neprijateljima. Potvrđuju to i zabilježbe čuvara komunizma iz ožujka 1969. godine, gdje u predmetu: Nacional – šovinističke pojave u mestu Ploče, obrađujući tadašnjeg „predsednika opštinske skupštine“, koji je „bio isključen iz SKJ zbog venčanja i krštenja dece u crkvi, ali je kasnije ponovo primljen“, ističu kako njegova žena „odlazi u crkvu“ i „lični je prijatelj s popom“. „Mi znamo koliki je neprijatelj pop u Pločama“, naglašeno je u zabilježbi. Podsjetnik na ta vremena nalazi se na nekadašnjem župskom sjedištu u Birini, na kojem i danas piše: Živio SKJ, Živio komunizam.
Sve to nije pokolebalo vjernički puk, a posebno najmlađe. Oni su redovito odlazili pješice, uz željezničku prugu, u pet kilometara udaljeni Rogotin na vjeronauk. Tamo ih je dočekivao don Ante Meštrović, prvi upravitelj pločanske župe, i prije povratka, kada bi stali na Čeveljuši, na pola puta između Rogotina i Ploča, okrijepili se izvorskom vodom, don Ante im je, kako se prisjeća Tonka Lovrinov, dijelio šljive iz crkvenoga voćnjaka.
Godine 1967. za župnika je došao don Zdravko Petar Blajić, koji se nastanio u dio drvene radničke barake koji je župa kupila od Branka Vrankića. Don Zdravko je u baraci spavao i držao misu i vjeronauk. Drugi dio barake kupljen je nekoliko godina kasnije, dok je župnik bio don Petar Mikić, čiji će se dolazak u Ploče, 1969. godine, pokazati sudbonosnim. Ta trošna baraka s vremenom je stekla poseban status među pločanskim vjerničkim pukom koji ju je nazvao Svetom barakom. Župno sjedište preselilo se 1983. u kupljenu kuću u Birini, da bi konačno, 20. svibnja 2007., bio obavljen blagoslov prelijepe crkve na pločanskoj rivi. Godine 2015. u Ploče su stigli don Ante Antunović i don Senko Antunović, a već treću godinu župu vodi don Ante Bitunjac.
Don Petar Mikić, legendarni pločanski svećenik, koji je župu vodio punih 46 godina, postao je njezin zaštitni znak. U njegovu mandatu, osim kupnje dijela Svete barake i kuće na Birini, izgrađena je crkva i Pastoralni centar, na ponos vjernika u ovome mladom gradu. Za to je trebalo podnijeti veliku žrtvu, ali don Petar je bio spreman na to: „Davno je bila 1969., a čini mi se kao da je bilo jučer kad me je nadbiskup metropolit dr. Frane Franić pozvao, kazavši mi: Ploče trebaju mlade snage, pune vjere, znanja i ljubavi prema Bogu i hrvatskom narodu. Božji duh je kroz stoljeća, kroz sve bure i oluje vodio svoju Crkvu, nalazeći načina kako uspješno Kristovu lađu s njenim putnicima dovesti u luku spasa, u mirnije vode. Dugo sam razmišljao, moleći se za razboritost u donošenju odluka kako najbolje postupiti, koga poslati na kamenito tlo u Ploče, koji bi svojim upornim radom, znanjem i vjerom ovu šikaru, ledinu, pretvorio u plodan vinograd Gospodnji. I pade kocka, Petre, na tebe“.
Prisjeća se don Petar i nadbiskupovih savjeta, kako mu, u uvjetima potpune neimaštine, može dati samo blagoslov, uz nadu kako će pronaći način da ispuni svoje poslanje i sagradi kamenu crkvu. „Povjerenje koje mi je iskazao i vjera u Boga dalo mi je neshvatljivu snagu i vjeru da ću uz Božju pomoć ispuniti povjerenu zadaću. Danas, kad god pogledam našu Bijelu ljepoticu usred grada, ne mogu se oteti dojmu da je Bog vodio sve naše korake i nikada nas nije napustio, ispunjavajući istinu – po trnju k zvijezdama. Put je bio dug i naporan, 36 godina, ali isplatilo se. Puno je napravljeno, sve uz vidljivu Božju pomoć. Teško je shvatiti, samo vjerom treba prihvatiti. S Isusom sam razgovarao, s Njime se prepirao, dogovarao i nikad me nije ostavio na cjedilu, šaljući mi pomoć i duhovno me osnažujući. Bože, hvala ti na povjerenju i snazi koju si mi pružao. Crkva, zvonik, kipovi, orgulje, vitraži, sve je to Tebi na slavu, a čovjeku na poticaj i vjernost Stvoritelju“, rekao je don Petar, naglasivši „kako radost ispuni srce orača koji gleda uzoranu njivu i brazde joj skladno poredane, obogaćene raznovrsnom plodovima na radost puka Božjeg koji će njime krijepiti dušu i osnažiti tijelo“.