Na drugom korčulanskom Caminu koji je završen u nedjelju 17. ožujka, među brojnim pješacima susreli smo i Moniku Krasniqi, poznatu otočnu ljubiteljicu ove popularne hodočasničke rute, inače i magistru odnosa s javnošću s osam godina iskustva rada u turizmu. Ponosna je vlasnica dvije Camino diplome i to joj je, kaže, jedan od najvećih životnih uspjeha.
Camino de Santiago, Put za Santiago ili Put sv. Jakova jedna je od najpoznatijih svjetskih hodočasničkih ruta na kojoj pješače vjernici iz cijele Europe. Camino putevi vode u Santiago de Compostelu, grad u kojem se prema kršćanskom vjerovanju nalaze moći sv. apostola Jakova. Ova je hodočasnička ruta odigrala važnu ulogu u poticanju kulturne razmjene između Španjolske i Portugala te ostatka Europe u srednjem vijeku, kasnije je zanimanje za Camino slabilo, no danas, u vrijeme užurbanog načina života i stresnog, svakodnevnog tempa, brojni se hodočasnici vraćaju Putu sv. Jakova kako bi pješačeći bolje upoznali sebe i pomakli vlastite granice izdržljivosti, upornosti i vjere.
Najpoznatiji i najduži Camino je onaj francuski, a popularni su i engleski, portugalski, katalonski... Samo u Hrvatskoj postoji osam službenih ruta koje su dio hrvatskog Camina i to Banovina, Brač, Gorski kotar, Imota, Krk, Podravina, Šibenik i od prošle godine Korčula. Prvi korčulanski Camino organiziran je u prosincu 2023. godine, a prohodalo ga je oko 80 hodočasnika, što domaćih, što gostiju. Prošlog vikenda održan je drugi otočni Camino u organizaciji Bratovštine sv. Jakova Hrvatska i Turističke zajednice Grada Korčule, a kako doznajemo od Milijane Borojević, direktorice TZG Korčule, ove se godine prijavilo čak 150 hodočasnika i to većinom gostiju što svjedoči o popularnosti Camino ruta. Korčulanski Put sv. Jakova još se uvijek razvija, jednog će dana označene rute obuhvatiti cijeli otok, odnosno 150 kilometara, a prošlog su vikenda hodočasnici pješačili tri dana od Vele Luke, preko Prigradice do Korčule.
Jedna od hodočasnika bila je i Monika koja se može pohvaliti s čak dva završena Camina, francuskim i portugalskim. Ne skrivajući oduševljenje prirodnim ljepotama vlastitog otoka od kojih je neke vidjela po prvi put, rado je pristala ispričati svoju Camino priču.
Kako je i kad započela ljubav između tebe i Camina?
Monika: Camino sam prvi put otkrila 2016 godine. Starija poznanica mi je jednom prilikom ispričala kako je prešla skoro 800 kilometara pješke, pokazala mi je slike, slušala sam je i upijala svaku informaciju. Od tog se trenutka Camino sve češće pojavljivao u mojoj glavi. Ključna je bila 2022. godina, bez puno razmišljanja odlučila sam krenuti, kupila sam avionsku kartu i rekla mami - mama ja idem! (smijeh)
Kako su reagirali tvoji prijatelji i obitelj?
Monika: Mogu reći da nisam naišla na razumijevanje nekih ljudi, ali to je u redu. Odlučila sam sudjelovati i bila sam psihički spremna za taj dugi put. Iskreno, nisam uopće znala što me čeka, osim što sam čitala razna iskustva s interneta, no cijelu su me godinu pratili razni znakovi potvrđujući da je pravo vrijeme za propješačiti Camino.
Prohodala si dva najpoznatija hodočašća, francuski i portugalski Camino. Možeš li se prisjetit najzanimljivijih trenutaka?
Monika: Prvi dan mog francuskog Camina bio je u studenom 2022. godine. Radi se o jednoj od najpoznatijih i najfrekventnijih ruta Puta sv. Jakova. Kreće se iz Saint Jean Pied de Porta, malog gradića na samoj granici Francuske sa Španjolskom. Nakon par dana pješačenja stigli smo u Pamplonu, grad poznat po borbi bikova. Dva veća grada urezala su mi se u pamćenje, a to su Burgos i Leon, katedrala u Burgosu je svakako nešto što se mora vidjeti. U 10,30 sati 13. prosinca stigla sam ispred katedrale u Santiagu, službenih 779 kilometara, neslužbenih i preko 800, propješačila sam u jedan mjesec.
Naravno, čim prehodate jedan Camino, zove vas i drugi. Drugi put sam išla na portugalski, od Lisabona preko Porta do Santiaga, put dug 634 kilometara propješačila sam za 23 dana. U glavnom uredu u Santiagu, gdje se na kraju rute morate prijaviti kako bi dobili potvrdu, vodi se evidencija koliko ljudi je taj dan prehodalo Camino. Bila sam 41. hodočasnik koji je stigao do 11 sati.
Koliko si najviše prohodala u jednom danu?
Monika: Prosjek mi je bio nešto više od 25 kilometara dnevno, no htjela sam pomaknuti svoju granicu, vidjeti koliko mogu prohodati u jednom danu. Vlastiti rekord oborila sam tijekom francuskog Camina, propješačila sam 39 kilometara. Bila sam jako ponosna na sebe.
Kako Camino izgleda na terenu, gdje si jela, spavala, tuširala se, jesi li pješačila sama ili u društvu?
Monika: Prvi dan i prvi Camino započela sam tako što sam stavila svoj, deset kilograma težak, ruksak na leđa i ujutro prije zore krenula. U glavi mi je bilo samo jedno, hodaj i stići ćeš! Postoji propisani smjer puta, možete ga se držati, ali i ne morate. Nakon nekog vremena, rute sam pripremala sama sebi. Na francuskom Caminu prvih sam par dana hodala u društvu, no uskoro sam odlučila nastaviti sama. Naravno, putem sretnete ljude, zaželite im buen Camino i nastavite dalje. Kad hodaš sam imaš puno vremena za razmišljanje i promatranje prirode, doživljaj je drugačiji. Portugalski sam također krenula sama i završila sama.
Što se tiče smještaja, postoji aplikacija koja je jako dobro osmišljena, zove se „Buen Camino“. U aplikaciji su označeni svi smještaji na određenoj ruti, njihova cijena, kontakt te najvažnija informacija, je li je Albergue otvoren cijelu godinu ili samo sezonski kako ne biste poljubili vrata. Albergue bi se moglo opisati kao neko prihvatilište, prenoćište ili hostel gdje spavate na krevetima na kat u svojoj vreći za spavanje. Često su smještaji nudili i večeru po posebnoj cijeni za hodočasnike te doručke za par eura. Ponekad bi se, nakon napornog dana, okupilo društvo i otišli bi u restorane koji su također imali poseban hodočasnički jelovnik. Francuska ruta ima dobru infrastrukturu pa sam znala napraviti pauzu, popila bih kavu, malo odmorila i krenula dalje. Bilo je dana kad se hodalo 15 kilometara bez ikakve kuće, kafića na vidiku. Takvi dani su malo teži, ali i oni dođu kraju.
Camino je psihički i fizički zahtjevno hodočašće, kako si se pripremala?
Monika: Nisam uopće htjela previše razmišljati, znala sam da će se sve posložiti kako treba. Pripremala sam se psihički više nego fizički, čitala sam iskustva drugih hodočasnika. Najvažnije je na kraju kako se osjećate, ako ste spremni za tu avanturu, sve će se posložiti. Znate kako kažu, Camino provides i stvarno to jest tako. Osjećaj tijekom pješačenja je čudan, istodobno vam je i teško i nije vam teško. Bilo je dana kad mi je ruksak od deset kilograma bio lagan kao pero, ali i dana kad sam ga jedva nosila. Neki hodočasnici idu na Camino s biciklom, biciklisti pređu od 50 do 70 kilometara dnevno.
Kakva te vremenska prognoza pratila tijekom tvojih hodočašća?
Monika: Na francuskom Caminu sam doslovno doživjela sva četiri godišnja doba. Od sunca, vjetra s kišom pa do snijega. Pred kraj dana, jedan sat prije nego sam stigla u odredište, nebo kao da je bilo prepolovljeno, iza mene je sijalo sunce, a kad sam pogledala naprijed vidjela sam samo crne oblake. Žurila sam da stignem što prije, nekoliko minuta nakon što sam se smjestila počeo je padati snijeg. Idući dan sam hodala po friškom snijegu.
U trenucima kad ti je bilo teško, jesi li ikad promislila odustati?
Monika: U niti jednom trenutku mi nije palo na pamet odustati. Sva sreća nisam imala velikih problema osim dva, tri žulja na nogama, ali bude i odustajanja. Jedna cura s kojom sam hodala par dana je nažalost morala odustati zbog velikih bolova u koljenu. Unatoč svim naporima da odradi Camino do kraja, morala se vratiti kući.
Jesi li srela nekoga s Korčule ili iz Hrvatske?
Monika: Nažalost ni na jednom Caminu nisam srela niti jednog Hrvata pa tako ni Korčulanina. Bilo je ljudi iz Njemačke, Francuske, Švicarske, Kanade, Tajvana... Jedan hodočasnik mi je rekao da je sreo Hrvaticu na ruti, ali ona je bila par dana iza mene tako da se nažalost nismo srele. Međutim, znam da su još neki Korčulani prohodali Camino. Nakon što sam završila francusku rutu doznala sam da je još jedna otočanka krenula istim putem. Na toj je ruti jedan kafić s jako dugim zidom punim poruka hodočasnika doslovno iz cijelog svijeta što me potaknulo da i sama ostavim poruku ohrabrenja. Taj kafić nije usput, ne zna svatko za njega i ne moraš baš tamo na kavu i sendvič. Ipak, otočanku je put doveo baš tamo, vidjela je moju poruku budući da sam se potpisala s „jedna Korčulanka“. Camino provides izreka se još jednom dokazala vrijednom! (smijeh)
Kako si se osjećala tijekom hodočašća, jesi li se odlučila propješačiti Put sv. Jakova zbog religijskih razloga?
Monika: Ne mogu opisati osjećaj dok hodam, kad znaš da imaš samo tih deset kilograma u ruksaku i da ti ništa drugo ne treba, to je sloboda! U svakodnevnom životu staneš pred ormar i ne znaš što ćeš obući taj dan na posao. Na Caminu takvih problema nema, sve materijalno što imaš stane u deset kilograma. Mene osobno nisu motivirali religijski razlozi, no Camino vas jednostavno zove. Zaista je tako. Mene je dozivao dugih sedam godina dok se na kraju nisam odlučila i samo krenula bez puno razmišljanja. Međutim, vjera me pratila cijelo vrijeme i u onim teškim, ali i u lakšim trenucima. Hodočasnici su jako srdačni, pogotovo domaćini, nema razloga za nikakav strah. Svima koji su uopće ikad čuli za Camino, a imaju prilike otići, ponavljam - samo krenite!
Kako si doživjela korčulanski Camino?
Monika: Organizacijski dobro, bez većih zamjerki, imala sam priliku upoznati dijelove otoka koje prije nisam iako sam s Korčule. Ne spava u prenoćištima pa nije isti osjećaj kao na francuskom i portugalskom, ali nadam se da će se i naš otočni Camino dalje razvijati.
Savjeti za sve one koji razmišljaju propješačiti Camino i hoćeš li se odlučiti za neke nove destinacije?
Monika: Nemojte štedjeti na cipelama i ruksaku budući da na leđima i nogama nosite svoj cijeli život, sve ostalo je manje bitno. Pripremajte se psihički više nego fizički, glava je najvažnija i ne razmišljajte o strahu, putevi se sami otvaraju i na kraju uvijek stignete tamo gdje ste planirali. Dobit ćete više nego što očekujete. Upravo se to i meni dogodilo, dobila sam puno više nego što sam mogla zamisliti, prije svega prijateljstva koja ostaju dugo. Sigurno je još puno Camina preda mnom, volje i želje mi ne nedostaje.