Vitaljina, najjužnije selo u Hrvatskoj i u općini Konavle, smjestilo se nedaleko od Prevlake i granice s Crnom Gorom. Lijepa, netaknuta priroda koju ponegdje krase grupice velikih čempresa uz poneku obrađenu njivu ostavljaju dojam kako u selu ima života te razbijaju negativnu predrasudu da je "južnije tužnije". Mjesto čini pet zaselaka: Misletići, Bezboge, Mitrovići te Gornji i Donji Kraj, i svaki je pun života. Nailazimo na Giannija Radonića, mladića koji se vratio u rodno mjesto nakon što je dio života proveo u gradovima.
Prava oaza
– Ma Vitaljina vam je za mene prava oaza za živjeti, jer ima slobodu i mir. U selu nema buke, strke, gužve, borbe za parking i svakodnevne nervoze. Ujutro se probudiš i samo izletiš iz kuće ne razmišljajući o bilo kakvim nervoznim stvarima, nego jednostavno otvoriš kokošinjac i pustiš kokoši da trčkaraju, otiđeš u polje, radiš na poljoprivredi i "no stress" – kroz osmijeh kaže Gianni.
– Kao mali sam par godina živio na selu, nakon čega sam se s roditeljima odselio u grad. Vikendom i između školskih obaveza dolazio bih na selo, gdje su živjeli pokojni baka i djed, te sam oduvijek u sebi nosio taj osjećaj za selo. Uvidio sam i nedostatke koje nosi život na selu. Nama je Dubrovnik udaljen gotovo 50 kilometara i za otići obaviti najmanju papirologiju treba vam izgubiti skoro pa pola dana. Svi misle "a ne'š ti, lako je to", međutim, kada se krene, tek se onda vidi koliko je to iscrpljujuće. U jednom pravcu treba voziti oko 45 minuta u najboljim uvjetima, bez puno gužve na cesti. Imam sreću pa zajedno sa suprugom veliki dio posla oko poljoprivrede obavljam kod kuće, a također sam zaposlen u obližnjem mjestu, koje je udaljeno 15-ak kilometara pa troškovi života i nisu toliko veliki – naglašava naš sugovornik.
– Mali nedostatak u selu je taj što nemamo trgovinu. Najbliža je u Moluntu, koji nam je udaljen 10-ak kilometara, ili je potrebno otići u Grudu. Moji su mi pričali kako je postojala dok sam bio dijete, međutim, zatvorila se jer nije bilo isplativo. Da bi se otišlo po kruh, mlijeko ili najmanju sitnicu, treba sjesti u auto i gas u drugo mjesto, stoga smatram kako bi barem manja trgovina s osnovnim potrepštinama selu bila od koristi. U posljednje vrijeme mi mladi okupili smo se u jednu dobru ekipu i nadam se da ćemo pokrenuti stvari u pozitivnom smjeru i od našeg sela napraviti još bolju sredinu – govori Gianni.
U obilasku mjesta sreli smo Nadu Radonić, mladu modnu dizajnericu i upravnu pravnicu koja je svoj životni i poslovni put odlučila nastaviti upravo u Vitaljini.
Bez ograničenja
– Za mene život na selu prvenstveno predstavlja slobodu. Jednostavno nemam ograničenja koja su mi nametale urbane sredine kao što su Split i Zagreb, gdje sam studirala. Vitaljina mi dođe kao preporod jer umjesto žurbe nudi upravo suprotno, mir u kojemu mogu neometano raditi. Kako se bavim modnim dizajnom, slobodan i veliki prostor koji selo nudi dođe mi kao idealno okruženje za neometan rad, a isto tako mi često da i motiv za neki novi odjevni predmet. Velika mi je prednost ta što radim od doma, stoga nemam troškova svakodnevne vožnje – kaže Nada.
– Također je problem i u nedostatku usluga i sadržaja, pa je tako najbliža pošta i banka tek u Grudi, kao i kafići i mjesta na kojima se okupljaju mladi. Ne treba izuzeti ni nedostatak ponude poslova, jer ga je na ovim prostorima prilično teško pronaći. Voljela bih kad bi se sustavno poradilo na tome da se mladima omogući zapošljavanje u njihovim strukama jer u tome vidim način da ostanu u manjim mjestima – veli Nada.
– U ovoj pandemiji koronavirusa selo mi je došlo kao spas, pa tko bi izdržao u stanu u gradu? Ja mislim da bih mogla određeno vrijeme, ali onda bih se morala maknuti jer ja to ne bih mogla – ističe Nada.
– Vjerujem da će u budućnosti uvjeti za život u Vitaljini postati bolji. Uz male napore mogli bi se napraviti veliki koraci te nam olakšati svakodnevno funkcioniranje – optimistična je Nada.
Kakvi nedostaci?!
Dočekala nas je potom stara neasfaltirana cesta koja vodi sve do stijena i otvorenog mora. Spuštajući se, sreli smo Luka Pržića, radišnog poljoprivrednika koji je cijeli svoj život proveo u Vitaljini te se danas bavi uzgojem domaćeg povrća od sjemena starog više od 60 godina.
– Ma dajte, molim vas, o kakvim mi nedostacima pričamo? Pa ovdje za mene postoje samo prednosti, bez ijednog nedostatka u životu. Sve se priča o nekakvim aerodromima, bolnicama, školama i udaljenosti kao da bi svi željeli da im je sve ispred nosa. Jednostavno se treba malo provozati, i kad se sve skupa zbroji, to uopće nije dug put jer ljudi i u drugim gradovima putuju na posao i voze se dosta duže nego mi.
Meni je najvažnije da sam na svojoj zemlji i da kad izađem na balkon vidim svoju naranču i kulture, a ne tuđi balkon. S druge strane čujem "pa ne može se ovdje živjeti" i "nema tu sreće", što uopće nije realno razmišljanje. Za onoga tko ima volje raditi, uz malo strpljenja, dosta je toga moguće ostvariti. Naravno, dosta tome dodaje činjenica da smo mi Balkanci pa bismo kolektivno svi željeli dobro živjeti, a malo raditi. Kad podvučem crtu, u Vitaljini ne fali ama baš ništa – kaže nam Luka.
