Ljubav je na selu
Posrećilo nam se naći ljude koji imaju najviše trešanja u Konavlima, sade ih na starinski način i danas imaju stotinjak stabala koja nisu zasađena 'po crti', nego po osjećaju, na čitavom hektaru zemlje koji imaju oko kuće.
Ispod brda Zelenikovac i tunela na staroj Ćirovoj trasi dočekuju nas široki osmijesi oca i sina, Iva i Vicka Kovačića iz Mihanića, dragih, razgovorljivih i nadasve upućenih u tajne poljoprivrede. Nije to ni čudo kad je Ivo cijeli život radio i živio od zemlje i na zemlji svojih predaka, a u svemu ga je znanju naslijedio sin, plavooki mladić kojega, pored prirode, jako zanima i arheologija, te sve vezano za povijest, posebno stari Rim, antiku i srednji vijek.
Njih dvojica održavaju čak četiri baštine u kojima nema čega nema – od puno vrsta voća do još više vrsta povrća. U vrijednome poslu – ne propušta naglasiti Vice – pomaže mu nekoliko jako dobrih prijatelja, kojima je jako zahvalan.
Pa iako ovo nije emisija 'Ljubav je na selu', valjalo bi mu pronaći i ženu koja bi voljela ovaj život i bila vrijedna, s osmijehom i sasvim iskreno kaže ovaj 42-godišnjak. Nije to lako bilo nikada, a posebno u današnja doba, kad je tehnologija preuzela 'starinsko' viđanje, koje zapravo jedino za Vicka dolazi u obzir.
On želi svojoj budućoj ženi pogledati u oči i doživjeti iskre koje smo doživjeli i mi, one stvarne, gotovo opipljive, a nikako virtualne, za koje on i nema načina, jer nema ni Facebook ni instagram niti je dio bilo koje društvene mreže. Jer što je zapravo stvarnije od prirode, od sunca i kiše, od života u sjemenu koje postaje biljka koja daje plod, i kako sad da taj čovjek, odrastao na zemlji, odbaci prirodno i prihvati imitaciju stvarnosti?
S konja na kamion
No, vratimo se baštini i počecima, gosparu Ivu koji prodaje voće i povrće na placi u Gradu već 60 godina. Njemu su 73, vitalan je i bistar. Otac mu je umro mlad, u pedesetoj godini, pa je pipune, dinje i patate prvo nosio na prodaju u Cavtat, na konju, a poslije mu jedan rođak ponudio da ide s njime s kamionom u Grad. Bilo ih je četvoro djece, mati ostala sama s njima i valjalo se prehraniti.
- U to su doba u Konavlima bila 2 ili 3 kamiona, a tome se Kesoviji, našemu rođaku, sažalilo, pa me pitao bi li išao s njime u Grad – sjeća se i danas dirnut njegovom ponudom.
Sad jedva čeka da prođe ova nevoja s koronom pa da opet ode put Grada, na placu, gdje ga desetljećima znaju po nadimku Žuti.
I eto nas opet na temi trešanja, zbog kojih smo i došli. Na kraju nije bilo teme koju nismo načeli i tako bi do večeri, da nismo morali za drugim poslom.
- Nije ovdje ni bilo trešanja, nego par u Dragića u Pridvorju, on je to navrto. Bila je jedna, ja se sjećam ko dijete, koju je navrnuo očev prijatelj, dok je otac još bio u dobromu životu, a umro je 1960. Ja se sjećam, i onda mi je izgledala stara, a eno je, još je živa. A znate zašto? Jer je na srijensi, na onoj podlozi autohtonoj, odovle – govori Ivo, pa dodaje da nije radio samo na zemlji, nego i po firmama, prvo u bivše Sigurnosti pa onda u Komunalnom poduzeću Konavle. Bio je i u ratu pa je i tu skupio beneficiranog staža.
Navrtanje u rukavicama
- Išli smo ko djeca u tuđe kriješve, u predvečerje kad svi pođu doma – smije se i danas uspomeni iz djetinjstva, koju više-manje svi imamo, pa i mi u Gradu, kad smo išli u nečije šipke, narančine, smokve i košćele.
- Tako sam jednom tog dunda Pera pitao kako su mu trešnje sve pravilne, a on mi kazao 'E, moj sinko, nisu one nikle ovako, nego ih ja posadio'. Pitao sam 'kako, đe', a on mi rekao da ih ima po dubravama i pokazao mi đe. Ali ja nisam 30-40 godina od tome vodio računa.
I da vam kažem kako jedna slučajnost učini čovjeka da se nekako okrene... Vidite ovaj stari krek, tu sam pilo drva i bila je jedna srijensa.
Posadio je ja onđe – pokazuje nam Ivo. - I kako mi je bilo rečeno, ona se primila, a ja nisam znao navrnut, nego mi je navrnuo jedan čovjek iz Pridvorja. I tako bi ja i dalje nalazio te srijense, izvadio ih i posadio, navrnuo treću, četvrtu godinu... U cijelim Mihanićima možda ima još dva-tri stabla u drugih, a od naših 100, ove su godine procvjetale 82 – zna točno u broj Ivo Kovačić.
- Ostale su u fazi izrastanja – nadovezuje se njegov sin Vicko dok šećemo kroz veliku baštinu.
- Treba saditi srensiku, to je divlja podloga za trešnju, otporna na sve, počev od zime, suše, a ne zahtijeva skoro nikakvo polijevanje. Zašto se tako radi? Imali smo neugodnih iskustava, kao većina Konavljana, znači, posadimo pitomu trešnju, ali očito je da ova mikroklima njima ne odgovara. Treba saditi po starinsku, kako su nas naši stari učili. Nama je bitno da nađemo srijensiku, posadimo je na našem zemljištu i nađemo pitome kaleme. Od oca sam naučio navrnut je. Postoje tri načina, mi znamo za dva sigurna – jedan je na svetoga Josipa, a drugi se čini između dviju Gospa – ravna se Vicko danima u godini po starinsku.
– Rana gdje se navrće premaže se voćarskim voskom i ide gumica kojom se zavije. To je sva filozofija. Obavezne su rukavice, ne zbog higijene, nego zato što ljudska koža smeta biljci – pojašnjava Vicko.
Hrvatska je idealna za poljoprivredu
- Interesantno je da smo mi jedni od pionira sadnje trešanja ovdje. Neki su ih imali prije rata, ali znate kakvo je vrijeme došlo, nema više tko radit', malo je mladih, a i nisu zainteresirani. Vjerujem da bi se zainteresirali kad bi im imao tko pokazat' – siguran je Vicko.
– Trebala bi se i vlast potruditi da mlade nauči poljoprivredi. Lani se uvezlo 25 milijardi kuna hrane, a to je sramota za jednu državu kao to je Hrvatska. Uvjeren sam da Hrvatska, osim tropskog voća, može proizvoditi sve! Znam što može uspjeti ovdje, u Lici, Dalmaciji i Slavoniji. Šteta bi bila da sve propadne, posebno radi mladih. Treba se vraćati poljoprivredi jer nemamo ni za vlastite potrebe – rezimira Vicko.
- Sjećam se ko dijete da smo, a i većina Konavljana, nosili svoje proizvode po cavtatskim i župskim hotelima, a da ne govorim Župa i Primorje. Hranili smo i turiste i ljude s ovih područja. Tužno je da se sad paprika, balančana, kriješva i jagoda uvoze i više ne znaš ni odakle, niti čime su tretirani – govori o hrvatskoj stvarnosti.
Vicko je ponosni prirodnjak, u svakoj se njegovoj rečenici osjeti ljubav prema zemlji i plodovima zemlje. Po struci je trgovac komercijalist, radi kao sezonac na aerodromu, ali mu ostane vremena i za baštinu. Sve otac i on stignu, a Ivo je najsretniji zbog činjenice da sin ima toliku volju baviti se poljoprivredom.
- Ovo je zdrav i uredan posao – govori Vicko o poslu na zemlji.
Tri reportaže
Njihov način sadnje nije plantažni, voće i povrće sade po svojoj logici, u strani, okolo kuće.
- Iskoristili smo svaki naš komad zemlje za sadnju. Moja preporuka za one koji sade voće jest da nikad ispod stabla ne obrađuju motokultivatorom. Ako ste počeli obrađivati teren na kojem sadite, non stop ga morate kultivirati, a kad se zemlja puno kopa, žila se okrene obratnim smjerom i povući će sparinu. Cijela je to filozofija – smije se Vicko, pa kaže kako bi o njihovim baštinama mogli napraviti tri reportaže – toliko ima zemlje i proizvoda koje uzgajaju, te priče oko njih.
Poslije obilaska jednog manjeg dijela baštine, sjeli smo popiti liker, okusiti se suhih smokava koje proizvode također na starinski način, sušenjem na suncu.
- Obično se koristi sumpor, ali mi to ne činimo, nego totalno suprotno, naturalnim putem - ističe Vicko.
Sve njihove proizvode na placu u Gradu donosi Ivo. Sad je to malo drugačije zbog pandemije, ali ako ih se želite okusiti, njihove kriješve možete kupiti i preko Zelene trpeze na facebooku.
- Kad rode trešnje, rano povrće otpada jer nemamo kad – govori Ivo o obimnom poslu koji ih vazda čeka. Nekad ga na placi zamijeni sin, ali njegova je glavna 'placa' na radnom mjestu, s osmijehom će Vicko, jer ljudi znaju da ima svega u baštini pa ga zamole da im donese.
Ako ste u prolazu kroz Mihaniće, uvijek možete zastati kod njih i kupiti svega što to doba donosi. Njihova je kuća prva iz smjera Grada, a zadnja s istoka, okružena velikim stablima sada zrelih trešanja.