Blog muzeja i Konavala ovaj put piše o simbolu Dalmacije, galebu kalukavcu koji nastanjuje i krajnji jug.
Prizor koji se često može vidjeti na cavtatskoj ili moluntskoj rivi, a koji redovito izmami osmijeh prolaznika i šetača, okupljanje je gradskih mačaka uokolo netom izvučenih ribarskih mreža. Dok čekaju da im iscrpljene ruke ribara dobace kakvu morsku poslasticu, što je nepisani običaj od davnina koji prati stoljetnu ribarsku tradiciju Cavtata i Molunta, nerijetko se može vidjeti kako im se u gozbi pridruže, po prirodnim zadatostima neobično društvo – galebovi.
Galebovi ili latinski Laridae simboli su morskih krajobraza te jedna od najčešćih, odnosno najvidljivijih ptica našeg mora. U Hrvatskoj stalno, povremeno ili rijetko boravi trinaest vrsta od kojih se tri vrste gnijezde, a među njima najbrojniji je galeb klaukavac ili Larus michahellis, u Republici Hrvatskoj zakonom zaštićena vrsta ptica. Pripada skupini velikih galebova čiji raspon krila doseže 1,5 m. Raširen je posvuda po Jadranu i Sredozemlju, odnosno jugu Europe te ovoj vrsti pripada i učestali stanovnik konavoskih priobalnih mjesta.
Ove vjerne pratitelje ribara čiji prodoran pogled ističe tanki crveni očni prsten, krasi bijelo perje glave, vrata i donje strane tijela koje u zimskom ruhu može poprimiti sivkaste šare. Krilima i leđima dominira perje svjetlosivkaste boje, dok su vrhovi krila na gornjoj strani crni sa sivkastobijelim rubovima. Dok ne dosegnu spolnu zrelost u njihovoj trećoj ili četvrtoj godini isprugani su sivo-smeđim perjem.
Noge i stopala s plivaćom kožicom žute su boje jednako kao i jaki i na kraju lagano kukasti kljun odrasle jedinke čija je osobitost narančasto-crvena pjega na donjoj strani u blizini vrha. Pjega je najizraženija tijekom gnijezdeće sezone i ima primarnu funkciju kod hranjenja mladunaca. Naime, ptići kljucanjem te vizualno izražajne pjege potiču roditelje da ih nahrane, a nas podsjećaju da u prirodi ništa nije slučajno.
Poznati su i kao proždrljive i pohlepne ptice koje se hrane najrazličitijom hranom, od ribe, morskih beskralješnjaka preko glodavaca, ptičjih jaja do raznih otpadaka, a nerijetko i kradu plijen drugim pticama ili čak slabijim pripadnicima iste vrste kako na moru, tako i na kopnu.
Odrasli hrane mlade ptiće neprobavljenom ili poluprobavljenom hranom u gnijezdilištima velikih kolonija po nenastanjenim otocima, hridima ili nepristupačnim dijelovima naseljenih otoka. Najjužnije kolonije u našoj zemlji nalaze se u našoj neposrednoj blizini: na nenaseljenim otočićima Mrkanu, Bobari i Supetru koji su kao značajno gnijezdilište velike kolonije galeba klaukavca od 1975. godine zaštićeni kao posebni ornitološki rezervat.
Gnijezde se od travnja do sredine lipnja te jednostavna gnijezda sačinjena od tek malo grančica okolne vegetacije i trave grade na tlu, a ponekad i na golom kamenu. U njega polažu dva do tri pjegava jaja varijablih boja iz kojih se nakon mjesec dana izležu mladi, a do njihovog osamostaljivanja proći će tek pet do šest tjedana.
U doba gniježđenja bez imalo problema cirkuliraju na udaljenostima i do šezdeset kilometara od kolonije u potrazi za hranom, a i inače su izvrsni letači skitalačke naravi sposobni prevaliti velike udaljenosti. Upravo radi lakšeg i pouzdanijeg praćenja njihova kretanja vrše se prstenovanja mladunaca.
Čelični i plastični prstenovi u žutoj boji s crnim slovima apliciraju se za nogu galeba te se oni odmah nakon postupka neozlijeđeni puštaju na slobodu. Na cavtatskom otočju se prstenovanje mladunaca galeba klaukavca intenzivno provodilo šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je prstenovano nekoliko tisuća jedinki, od kojih su neki prevalili velike udaljenosti i zabilježeni su na talijanskoj obali, ali i u Rumunjskoj, Mađarskoj i Nizozemskoj.
Savjet je našeg Zavoda za ornitologiju da ih se obavijesti o uočavanja žive ili uginule prstenovane ptice, ili u ovom slučaju, galeba klaukovca te po mogućnosti da se zapišu podaci prstena, njegova boja i broj kao i mjesto i vrijeme opažanja.
Vrijedne su to informacije za znanstvenike u korist novih saznanja i informacija o životnom vijeku naših galebova, njihovim staništima te smrtnosti koje mogu pridonijeti boljem poznavanju vrste i njihovoj zaštiti. A mi svakako i dalje možemo uživati u šetnji našim ribarskim mjestima koje je teško zamisliti bez pojave galeba i njegova glasanja.