U konavoskom selu Mihanići na OPG-u Letunić svega u izobilju. Vrijedna konavoska obitelj svakodnevno je u baštini, a plodna konavoska zemlja uloženi trud im nesebično vraća.
- Ko i sve obitelji u Konavlima 70-ih, 80-ih godina prošlog stoljeća bavili smo se poljoprivredom, mati je išla na placu, ćaća radio u baštini. Na placi u Gružu je provela radni vijek. Oduvijek smo imali grožđe i pravili vino – kaže nam Luka dok nas uvodi u kušaonicu Leatus Letunić u sklopu obiteljske kuće, a tu je i vinski podrum. Iako na OPG-u ima svakoga blaga Božjega, Luki je vinova loza na prvom mjestu. Intenzivirao je sadnju tako da trenutno imaju deset tisuća trsova vinove loze, planiraju zasaditi još tisuću, a postojeći podrum je već sada nedovoljan pa razmišljaju o širenju.
- U procesu smo ishođenja projektne dokumentacije kako bi podrum i kušaonicu spustili niže u baštinu u Kraljeve gdje su vinogradi tako da bi cijela proizvodnja bila na jednom mjestu. Bit će to i turistički sadržaj jer autobusi mogu doći do vinograda. S tim bi se priključili u vinsku cestu kroz Konavosko polje, ali sve to je dugoročni plan familije – kaže Luka koji u Leatusu ugošćuje turističke grupe do 12 osoba na vinokušnju.
Uvijek od stađona
Koliko je težak i zahtjevan rad na zemlji najbolje zna Luka, inače vatrogasac u JVP Dubrovački vatrogasci, na njemu je obrezati lozu, pripremiti zemlju za sadnju... A tada posao preuzima supruga Paula, ona brine da se plodovi uberu a sve proizvedeno na OPG-u pronađe svog kupca. Kao što je Luki najdraže vrijeme provoditi u vinogradu, Paula je posebno ponosna na lubenice. Svake godine ih posade na otprilike hektar zemlje, uberu na tone, i svake godine ponuda ne može ‘udovoljiti‘ potražnji. Uz dinje sade i pipune, uvijek ono što je od stađona.
- Trenutno imamo pet, šest vrsta kupusa: raštan, brokula, glavati kupus, verza, cvjetača..., sad je i žućenica, blitva, mrkva, cikla, salata... Uvijek imamo sezonsko povrće, to smo počeli razvijat u vrijeme korone, tada smo se s prodajom orijentirali na virtualnu placu i tako smo i nastavili. Ali sve je teže raditi u obimu koje zahtijeva tržište. Dubrovačko tržište je nezasitno tim domaćim proizvodima i ne možete proizvesti nikad dovoljno koliko se traži – kaže Paula koja narudžbe doprema kupcima do kućnih vrata, pa dosta vremena provodi u automobilu, ‘provozam se od Konavala, Župe do Dubrovnika i to je meni super‘. Suglasan je suprug Luka, njezin ritam malo bi tko pratio jer Pauli baš ništa nije teško.
- Ljeti je dosta veća prodaja jer ima svakojakog povrća, uz to imamo i med i vino, sad kad dođu kupusi opet je ludilo. Ima dosta stalnih mušterija, a stalno se netko novi priključuje – ističe Paula. Ne sumnjamo, jer tko ne bi volio na kućna vrata dobiti domaću freško ubranu verduru iz Konavoskog polja. Samozaposlena je na OPG-u, to joj je jedini posao. Iskreno će kako joj nije bilo lako, nakon 17 godina rada u jednoj građevinskoj firmi na Zvekovici ostaviti taj posao ali više nije mogla stizati i poslovne obveze i bavljenje poljoprivredom.
A obiteljsko gospodarstvo trenutno je na njih dvoje, Paula i Luka brinu o svemu. Stariji sin Božo je na drugoj godini Agronomskog fakulteta u Zagrebu, pa je izgledan opstanak OPG-a. Mlađi Maro je završio srednju, radi, a vrstan je i nogometaš. Pomognu koliko mogu kad su doma u Mihanićima, posebno kad je trganje jer tada je na OPG-u i najviše posla. Ruka pomoći je i Lukova majka Kate, navikla na rad uvijek pomaže kad i koliko godine dopuštaju.
Treba dobro zavrnut rukave
- Konavosko polje je plodno, što god posadiš uspijeva, s tim problema nema. Ali treba malo i znat oko toga, potrudit se, uložit da bi se vratilo – pričaju nam dok Paula rukom pokazuje na mjesto gdje se sade dinje:
- Bez navodnjavanja one ne mogu dobiti ni težinu ni željeni slador.
Luka pojašnjava kako s rijeke Ljute još od vremena Austro-ugarske postoji kanal za navodnjavanje koji je i danas u funkciji tako da imaju vode za uzgoj povrća više nego dovoljno. Razlog tome je i što se sve manje ljudi u ovom kraju bavi poljoprivredom, ‘da svi rade pitanje je bi li kapacitet vodnog kanala bio dostatan‘. U baštini su sve maksimalno mehanizirali da se ručni rad svede na minimum. A radi se i po zvizdanu i po studeni, Luka je u baštini od pet ujutro do jedanaest, kad god mu posao dopusti.
- Uzgoj povrća i proizvodnja vina su nam puno pomogli u životu, djecu školovali, hranili nas. Nije beznačajno, može se komotno živjeti od poljoprivrede, od svog rada i truda. Ali treba dobro zavrnut rukave za nešto i imat.
Sve što se proizvede to se i proda, potražnju ne mogu pokriti tek onoliko koliko koju godinu rodi.
- Imamo dva i pol hektara loze plus što imamo u kooperaciji, da je samo to raditi pa je veliki pos‘o, a ne još i povrće.
Prave med kadulju i vrijesak, imaju svoje maslinovo ulje ali samo za potrebe kuće, koliko rodi na 50-ak stabala. Proizvode tri vina: Dubrovačka malvazija, rose i crno vino sv. Mihovil.
Na pitanje kakav je život u Mihanićima, Paula odgovara:
- Ekstra! Mi smo u centralnom dijelu Mihanića, dolje niže prema baštini imaju zaseoci, otprilike je stotinu stanovnika. Malo selo ali dosta djece i mladih obitelji. Osnovaca je u selu dvadesetak, a očekuje se još mališa – kaže Paula, a Luka nastavlja:
- Zadnjih 20 godina ne znam da je netko odselio iz Mihanića. Malo je selo, ali je zato puno života.