Nema tome mnogo godina, još u vrijeme crno-bijelih fotografija, radio sam reportažu iz Vele Luke s tad već starim maslinarom Ivom Šeparovićem diveći se njegovim maslinama, mrežama za prikupljanje plodova, teškim mlinovima, "kamenim pilima"... Govorio je tada Ive kako je dobro da maslina ne padne na zemlju već u mrežu te se odmah pokupi, o kišanju maslina u moru, o tovarima i ljudima koji melju masline, o ulju koje se iz kamenih posuda prodaje tek kada dogodine dođe novo...
Međutim, došla su nova vremena! Ive je, s obzirom na godine, sigurno već pod čempresima u Svetog Roka u Veloj Luci, a masline se više ne skupljaju kada sazriju i same otpadnu, već ih bere zelene. Bože mi prosti, rekli bi neki, to su jedini plodovi na svijetu koji se beru prije nego sazriju!? Zaludu iskustvo više tisuća godina maslinarstva kada su današnji školovani ljudi i "moderna tehnologija" rekli da je bolje brati zeleno! I treba ih slušat, jer što se ulje "manje čuje", što ima manje kiselina i drugih "štetočina", bolja je cijena na tržištu, a najbolji zavrijede medalje i pehare na natjecanjima maslinara.
Jedan od onih koji je više desetaka puta okitio nagradama za maslinovo ulje je i Mato Radović Matijin iz Masješa u Čilipima. I danas ovaj 75. godišnjak uz pomoć obitelji obrađuje 130 korijena maslina od kojih je veliki dio, kako kaže, sađen još u vrijeme Dubrovačke republike na padinama prema moru ispod Čilipa, iznad Konavoskih stijena.
- Nemoj me pitat otkad se ovim bavim, kaže Mato. Sto puta sam ih u životu prokleo! Šezdesetiprve, smo išli svaki dan, tri mjeseca, od početka desetoga do Vodokršta. Zima, kiša, vjetar... Što ću ti govorit... Prije su bile famije s puno ljudi, imalo se ruka za kupit masline. Ko je znao za kiseline i po čemu se ulje čuje. Najvažnije je bilo da ga ima dosta. Nije se gledalo kvalitet, već količina. A morate znat da prema znanstvenicima u maslinovu ulju koje je nekvalitno ima kiselina koje mogu bit pogubne za čovjekovo zdravlje. Može se čovjek otrovat, iako kiseline mnogima lijepo mirišu.
S nailonom došla "revolucija"
Prije bi se masline tresle i kupile se po docima i međama. Ali maslina koja neko vrijeme provede na zemlji neko vrijeme dobije kiselinu. Mi smo znali i prije neke masline brat, i te smo zvali branice, a ove što bi kupili su kupjenice. I ulje se posebno odvajalo jedno od drugog. Ali bila su teška vremena, nije se moglo odma mljet nego masline bi stale po kakvim gumnima, na taracama, stažumavale se, a to nije bilo dobro. Najbolje je maslinu čim se ubere odma i mljet. Tada je ulje najbolje, govori Radović. Za nas je ipak bolje što se bere prije jer treba bježat pred zimom i nevremenima prije Božića.
Ovogodišnji urod u njegovu masliniku je kaže osrednji iako su u proljeće masline jako dobro cvjetale.
- Navodno je došo neki nametnik koji truje plodove. U ovoj zoni gdje su moje masline nije dobro rodilo. Gornja Banda, Obod do Plata rodilo je dobro, iako i tamo ima mjesta gdje nije.
Maslinari i stručnjaci za masline jednoglasno govore kako maslina ne smije sazret na stablu jer gubi na kvaliteti. Svi u svijetu traže mlada, zelena i gorka maslinova ulja.
- Ne treba govorit kako je prije bilo. Danas prostreš prostirke ili mreže ispod maslina i bereš. A što si imo prije? Mogo si jedino skinut lincun s postelje i prostijet ga pod maslinu... Nailon je došo prije pedeset godina i onda bi ga ljudi stavljali po međama da im masline ne upadaju između kamenja, prisjeća se Mato.
U Radovićevim podrumima sve blista od čistoće i sjaja rostvajnih bačava za ulje. Kamena pila, kako su se zvale velike posude za čuvanje ulja, sada su samo ukrasi u vrtovima i muzejima.
- Kamena pila bila su nešto najgore za masline. Kamen povuče kiselinu i onda više nema načina kako je izbacit. U kamena pila bi ljudi prije ulja stavljali drop od grožđa i zbijali ga nogama da vinska kiselina izgrize kamen i izvuče kiselinu od ulja. Onda bi to nakon nekoliko dana sve dizali i nekakvim grebušicama strugali pila da pobijelu k'o snijeg. Sada se ulje čuva samo u zatvorenim rosfajnim bačvama u koje se stavlja dušik kako zrak ne bi mogao do ulja, kaže Radović.
Mato se maslinama počeo „obiljnije“ bavit 2004. godine. U masliniku je kaže, bila đungla.
- Nije se moglo pristupit, ali malo pomalo, učinilo se. Vidiš da ođe nije ni lako doć, a kamoli sadit i radit, kaže nam Mato. Govorili su stari da koja kuća ima maslina pola godine je gladna jer masline ne rađaju svake godine. A svakome je trebalo dat' po malo... Ja sam tako išo u školu i redovito nosio učiteljima ulja.
Istrani na pretekli iako nisu bolji
Konavljani su posebno zavidni na druge krajeve koji su svoje proizvode brendirali i prodavaju ih po znatno većim cijenama.
- Istrani prodavaju maslinovo ulje "po zlato", ističe Radović. Iš'o sam gore i vidim jednom pokraj puta kako neka baba prodava ulje u plastičnim bocama, litru 150 kuna. Prvo, ja ne bi prodo ulje u plastici ni svome smrtnome neprijatelju! A ona mi još govori da se ljeti može još i skuplje! Mi sami sebi rušimo cijenu i kvalitetu. Neki kupe masline po zemlji, miješaju biljnoga ulja, svašta čine... I onda prodavaju ulje 50 kuna. Kako onda ja moje mogu prodat više od 80 kuna? Jedne godine smo donijeli u Konavle 12 medalja s natjecanja uljara. Kad bi neko drugi dobio jednu medalju svi su o tome pisali, a o nama nitko. Htjeli smo napravit brend konavoskog maslinovog ulja. Korčulani zaštitili ulje, Pelješčani zaštitili ulje, Mljećani zaštiti ulje, a mi ništa. Sramota! To ti je bila naša politika!
Ipak i Mato Radović se, kaže, „probio“ do Istre gdje se kupuje njegovo ulje.
- Nemogu se žalit, ja sve prodam, pa čak dio šaljem i u Istru. Imam čovjeka kojemu se sviđa i stalno u mene kupuje. Masline i loza je meni zabava. Uz masline imam 400 loza i jedan dolac za verduru. Zadovoljan sam! Radim koliko mogu i kad mogu. Niko me ne goni. Svake godine sam stariji, ali s obzirom koje su mi godine, ja sam dobro! Gledam moje vrsnike, pola ih ne može više na noge, a ja još igram na lopte, vozim biciklo, idem u lov... Išo sam prije i više u lov, ali ne mogu više ko kad sam bio mlađi. Pođe mi sin, on isto voli lov. Svi su u mojoj obitelji bili lovci. Puška je vazda bila u kući. U ratu sam cijeli rat bio pod okupacijom, doma u kući. Ali nemoj o tome, jer kad bi napiso knjigu o sebi u ratu, to bi bio bestseller, na kraju će Mato.
Ostavljamo Radovića i njegove masline, ekološki proizvedene i ekološki prskane protiv nametnika. Ostavljamo njegove maslinike u kojima, kako kaže, uzgaja jednu od najboljih sorti maslina – crnicu od koje se dobijaju najbolja ulja. Ostavljamo Konavle, ali s mislima na Ivu iz Vela Luke s početka priče. Sigurno je kako bi se on teško uklopio u nove tehnologije i sadašnji način uzgoja i obrade maslina. Ali zato i Ivini nasljednici, kap naš Mato, sigurno sada beru zelene masline, a ulje čuvaju u rosfrajnim bačvama. S dušikom!
