Prvi dan studenog 1991. možda je jedan od najtragičnijih dana tijekom opsade Dubrovnika. Tad je tijekom bijega iz Mokošice u sudaru dvaju automobila poginulo četvero djece. Neprijatelj je pucao s Golubova kamena, a vozilo se, doslovno, u mrklom mraku. Život je izgubila Frane Šaban i njezina djeca Maro i Maris te djeca njezina susjeda, Hrvoje i Katarina Gunjina.
Sjeća se tog nemilog događaja i umirovljeni sveučilišni profesor i aktivist za ljudska prava Zdravko Bazdan koji je svjedočio nemilom događaju te ga opisao u knjizi "Ratna Mokošica - Ona u kojoj smo patili više i starjeli više" i koju bi trebala objaviti Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću.
- Dan je bio vjetrovit. Od šiloka. Ni prethodnoga dana Rijeku dubrovačku nisu granatirali. Tišina je dominirala oko Ratne ambulante. Potpuna. Ni cvrkuta se nije čulo. Sjećam se da smo oko devet sati pokraj vreća s pijeskom Mirsad, Boro, Milo, Frano i Miho popili kavu. Netko nam je od sestara iznio bocu pelinkovca. Popili smo po „kupicu“, dvije. Pamtim da nas je oko podne nazvao naš Zoran Čepić, zanimajući se za pelene za njegovu malenu kćerkicu Atinu. I sve je išlo rutinski dok nije nastupila mrkla noć. I tad, u Ratnu ambulantu ušao nam je ranjenik. Civil. Bio je mlađi čovjek, u svojim tridesetim godinama. Čvrste građe, širokih ramena, svijetle puti, visokog i širokog čela, iz kojega je tekla krv. I lijeva arkada mu je krvarila.
Prihvatio ga je Mirsad s medicinskim sestrama Jadrankom, Hibom i Lenči. Pružen mu je medicinski postupak u prevenciji mogućih komplikacija. Kad je sve završeno, ispričao nam je da se svojim vozilom kojim je upravljao bez upaljenih svjetala, bojeći se onih s Golubova kamena, sudario frontalno s nekim manjim vozilom koje mu je dolazilo iz pravca Mokošice. Naglasio je da se i to vozilo kretalo bez upaljenih svjetala, da su se sudarili kad je on iz pravca Sustjepana već bio prošao komolački most te da nam više ništa o tome ne zna reći. Te večeri bila je to jedina, a kratka i relativno jednostavna medicinska intervencija, priča Bazdan te nastavlja:
- Poslije toga, nitko nas nije nazvao telefonom i tražio hitnu pomoć. Nitko nije tražio izlazak Sanitetskog voda prema komolačkom mostu. Nitko više nije ni pristupio u Ratnu ambulantu. U neko doba noći umirio se i šilok. Nastupila je tiha jesenja noć. Pojavile su se zvijezde, koje su svojom jarkom bjeličastom svjetlošću obasjale i Rijeku i njezine dvije obale. Bili smo sigurni da je te večeri sve završilo s navedenom medicinskom intervencijom.
No, sutradan smo doznali za detalje našega drugog Armagedona. Potresne, užasne, apokaliptične, najveće tragedije koja se dogodila na magistrali tijekom cijeloga rata. Te noći u onom, naprijed spomenutom manjem vozilu, a bio je to Fićo, u vožnji prema Gradu, spas je tražilo dvoje odraslih s četvero djece. Fićom je upravljao gospar Antun Gunjina, dok je pored njega sjedila gospođa Frane Šaban. Na zadnjem sicu, poput sardina, poredala su se djeca gospara Antuna, Hrvoje (11) i Katarina (13) i djeca gospođe Frane, Maro (4) i Maris (13).
Te noći na magistrali, pored južnim vjetrom uskomešane Rijeke dubrovačke, dogodio se taj naš drugi Armagedon. Naša apokalipsa. Bilo je to mistično mjesto, gdje su se po ružnom vremenu u potpunoj tmini, bile okupile sile zla. U mrklom mraku, jer je šilok svojim teškim, tmastim oblacima bio sasvim ukrotio baš sve zvijezde i okrugli Mjesec. I ta četiri jahača Apokalipse ubrzo su te noći uzeli duše i utrnuli dah – usmrtili mladu gospođu Franu i anđele: Katarinu i Maris, Hrvoja i Mara, sjeća se Bazdan koji se, prema vlastitim riječima, lani poklonio pred grobovima nevine dječice.
- To apokaliptično mjesto, taj 1. studeni 1991. bio je i točka otrežnjenja brojnih Mokošana. Pouzdano znam da su dan ili dva prije toga, brojni pakirali najnužnije i pozdravljali se s prijateljima i susjedima. Jer, i oni su planirali u Dubrovnik. Magistralom preko mosta. Nakon tog nesretnog, tragičnog i užasnog događaja, prevladala je maksima: „Bolje ostati u Mokošici, nego poginuti s djecom na putu prema Gradu.“ - navodi Bazdan.
Prilikom opisivanja te tragedije ponajviše mu je pomogla Ane Šaban koja i danas živi u Mokošici s obitelji, njezin suprug i muž poginule Frane su braća.
- Kad dođe ovaj dan, isto kao da je prvi. Popodne su krenuli u grad i nastradali su u Rožatu, njih petoro. Taj dan sam bila ovdje u Mokošici, nisam imala pojma dok ujutro nisam saznala što se dogodilo - Bože sačuvaj, ne daj Bože nikome. Tada sam bila s djecom tu u Mokošici i s pokojnim majkom, muž je bio u gradu. Moja se djeca sjećaju tog dana, mala Maris je bila vrsnica mog starijeg sina, 'rođeni su u deset dana'. Zašto su baš morali stradati?! - pita se i danas gospođa Ane.