U starim dubrovačkim familijama se znalo, ako su bila dva sina jedan je išao na more, drugi na zanat. Tako priču započinju četiri vrhunska meštra od struje, sad već u mirovini, koje je dopalo ovo drugo. Lovorko Kurtela, Nikola Stančić, Borislav Marić i Tonći Režić iz razreda električara nekadašnje Škole u privredi (ŠUP), generacija maturanata 1972. godine. Ta je škola 'izbacivala' zavidan broj vrsnih majstora od raznih zanata. Bio je rad, red, disciplina, ciljano se izučavalo ono čime ćeš se u životu baviti. Jedan dan si išao u školu, drugi na praksu u firmu, kao na posao s punim radnim vremenom od 6 do 14 sati.
- Na praksi u prvom razredu u Elektrojugu inženjer Cvjetković nas vodi u mehaničku radionu kako bi se de facto upoznali sa svim alatom i onim što ćemo sutra kao meštri koristit' u radu. Radilo se kroz školovanje, bilo je poštovanja prema meštrima koji su štitili šegrte – prisjeća se Lovro a Nikola nastavlja:
- Iz škole je izlazio stručan kadar. Trebalo je sve stizat', jedan dan radit', sutradan već bit' u školi gdje te čekaju stručni predmeti i oni opći. Uspijevalo se. Poslije završene škole odmah krećeš samostalno raditi, naravno uz starijeg meštra ali radiš. Nakon tri godine zanata, ja sam nastavio raditi u Elektrojugu sljedećih 46 i pol godina.
Lovro i Nikola su iz Elektrojuga pošli u mirovinu, a i Borislav se nakon što je 'dobio diplomu sutradan zaposlio'. Iako je želio biti kuhar, poslušao je oca i pošao u električare. Radio je u više tvrtki, a u mirovinu pošao iz Hidroelektrane. Za svoju će školu reći:
- Akcenat je bio na onom što ljudi moraju znati u pojedinom zanatu. Mi smo svi elektrostruke, 'Osnove elektrotehnike' bio nam je glavni predmet, gledalo se na koji zanat ideš i stjecao si osnove za njega.Nismo bili pretjerano opterećeni s drugim predmetima. Jedini minus je što nismo imali strani jezik – kaže Boro.
I oštri i dobri
Izučavale su se tada sve struke: soboslikari, zidari, maranguni, automehaničari, bravari, strojobravari, trgovci, cvjećari... brojna odjeljenja koja su se vremenom gasila zbog slabe zainteresiranosti. A tada je u svakoj generaciji bilo i do 35 električara. Iako po struci električar, Tonći je radni vijek proveo u policiji. Nakon škole trebalo je godinu i pol u vojsku, 'izgubiš kontinuitet, a i poslovi u struci već su bili popunjeni, pa sam igrom slučaja finuo u policiji'. I ostao u MUP-u, u mirovinu je pošao s mjesta donačelnika postaje na Grudi. On nam spominje ŠUP-ovu staru gardu profesora:
- I oštri i dobri, ali s razumijevanjem. Nije lako bilo u generaciji naučnika, šegrta, jedan dan radiš, drugi dan si u školi. Nemoguće je bilo savladat gradivo ali su nas razumjeli i uvijek nastojali iz učenika izvući ono za što ima najviše afiniteta.
Spominju se svog razrednika Petra Šindolića. Za tog vitalnog 97-godišnjaka s kojim su još u kontaktu imaju samo riječi hvale jer bio je 'jedan od tri najbolja profesora u školi, dobar, razuman, spreman pomoći'. Pa profesorica matematike Milinković, direktor škole Opačak, 'profesor fiskulture Vlaho Kojaković, divan čovjek, vaterpolist u Juga'.
Gdje se pogriješilo, pitamo ih, kako to da je onda meštara bilo napretek a danas ih nema ni za lijeka?
- Razlika je u pristupu školovanju. Ovo moderno te uči nešto da ni sam ne znaš što si završio. Kad završiš, tek se onda usmjeravaš i učiš ono što ćeš u životu raditi. A prije si nakon mature mog'o odmah nastavit radit tamo gdje si naukov'o – mišljenja je Nikola. Lovro pak smatra kako nam u novije vrijeme 'fali izbornik' i politika zapošljavanja.
- U Pomorskoj školi je bio profesor Rusković. U prvom razredu nautike bi reko 'ova dva reda nisu za na more, ni za komandni most ni za upravljat brodom'. I onda su ta dva reda išla na zanat. Ako za nešto nisi, ideš učit ono što ti ide, budi dobar električar, vodoinstalater. I što još? Čovjek će biti odličan vodoinstalater i nema veze što je riješio dva zadatka iz matematike i na trećem zapeo, a ti ga baciš na godinu. Hoćeš li imat dogodine to odjeljenje? Pa da je on znao matematiku, iš'o bi u gimnaziju. On će bit odličan zanatlija, neće bit' informatičar – poručuje električar.
Četverac 'strujoznanaca' mudro kaže kako 'električar treba elektrotehniku znati od A do Ž, a ne deset pjesmica napamet'. Svi se slažu kako je zanat danas podcijenjen, kako bi država trebala značajnije poticati tu struku. 'Bekavci' iz ŠUP-a pričaju nam još kako se u ondašnje vrijeme poštivao kućni red škole, 'svi su imali kute, u razred si mogao samo u papučama, nikako cipelama'. Disciplina i stega, nije se muha smjela čuti na nastavi. U školi nije bilo radionica, praksa je bila po firmama. Uvijek uz meštra sve dok nisi i sam postao meštar. A meštar te učio na grubi i fini način, ali te naučio.
- Došao naučnik kod starog dubrovačkog automehaničara i on mu dao stupu, stavio malo masti na nju i kaže 's ovim pođi otvori bocu kisika', čovjek pođe i otvori, a on čekićem u njega. Pogodi te, nije te ubio ali te naučio da to više nikad ne smiješ radit. Iz te su radione izlazili prvoklasni meštri. Petkom, kad završi poso, dva sata se čistila radiona da za ponedjeljak sve bude na mjestu. A danas, tko to više gleda, nema ni profiliranog stručnjaka – kažu nam veterani obrtništva kojima je tad bila omogućena i viša kvalifikacija tzv. VKV, odnosno nadogradnja stručnosti.
- Savjestan u poslu, ni fušer ni aljkav, ne laže ljude, kad je obećao čovjeku da će doć', dođe, ne zavlači, što počne završi i ne oteže, karakteran je u poslu ali nadasve stručan jer se za dobrim konjem prašina diže – nabrajaju nam kvalitete vrsnog meštra.
Zbog ekskurzije do apartmana
Na upit je li danas više meštara ili fušera, odmahuju rukom ali će znakovito 'najskuplji je loš meštar'. A loših valjda ne nedostaje jer opće je mišljenje ako nećeš konobarit', možeš zidat', igrat' se pitura ili vodoinstalatera.
- Ima ljudi što bi se i u zmiju uprtili. Zato nam se događa u građevini da nakon godinu dana novogradnja pušta vodu jer se fušerski napravilo. Austro-Ugarska đe god je rivu napravila nigdje nije popustila, a rivu ispred jednog dubrovačkog hotela koja se 'jučer' radila, lanjska lebićada je cijelu odnijela – kaže Nikola.
- Nema nam pomoći, ovo su neka druga vremena. Imate puno ljudi koji kad su završavali školu nisu išli na ekskurziju pa su im ostale pare i sad su od toga napravili 30, 40 apartmana. Eto zašto. Sve apartmanizacija! Što ćeš ić' radit ako imaš garažu ili neki prostor, staviš dva kreveta i klimu, lova kapi i doviđenja – kroz osmijeh će ova simpatična ekipa.
U razgovoru s meštrima od elektrike smo naučili razliku između slabe i jake struje, granica je na 50 volti. Jednom meštar, ostaje zauvijek pa i ne pitamo prihvate li se rada oko struje i u umirovljeničkim danima jer na prvu je jasno kako ova četvorka ne miruje. Spominju ribanje, more, barku, dubrovački sportaš od baluna Lovro, u zadnje zabaci tenisku lopticu, podučavao je i djecu. Osim zanata još nešto im je zajedničko, svi znaju kuhati 'na poslu je uvijek moro bit menadžer za kuhanje i marende, vrsni grill majstor' jer 'uz dobru marendu ide i dobra rabota'. Za kraj ih pitamo ono što električare obično pitaju: 'je li vas ikad (pro)drmala struja?'
- 'Ko god ođe od nas reče da ga nije udarila struja, laže! Barem nas je malo treslo. Nažalost, bilo je i smrtnih slučajeva, uglavnom više od niskog nego od visokog napona – kažu nam pa se spominju i kolega iz razreda koji su smrtno stradali zbog strujnog udara. Naglašavaju koliko je važno da baš svatko zna pružiti prvu pomoć. 'Zidar je treba znati jer uvijek radi u građevini s električarom. Treba znati da električara u slučaju udara možeš potegnut' za majicu ili ga udarit' drškom od lopate po ruci da ga odvoji od napona i spasi mu život'. S ovim simpatičnih kvartetom moglo bi se satima pričati, no trebalo ih je ostaviti završnoj organizaciji pola stoljeća mature na jednom seoskom domaćinstvu u Konavlima. Prije samog druženja i prisjećanja na školske dane, nekadašnji polaznici Škole učenika u privredi bili su na misi zadušnici za sve preminule kolege iz 'b' razreda nekadašnjeg dubrovačkog ŠUP-a.
