Projekt proširenja ceste prema Bosanci čekat će neke bolje dane, barem ako je suditi po sadašnjem zapletu. Naime, Hrvatske ceste su pripremile projekt, ali su građevinsku dozvolu stopirali dubrovački konzervatori. Razlog je, kako navode, negativni vizualni utjecaj na iznimni krajobrazni značaj južnih padina Srđa i vizualna izloženost u zajedničkom pogledu na svjetsko dobro. Prokomentirala je tu odluku diplomirana inženjerka arhitekture, Zrinka Rudež.
- Primijetila sam da se u zadnje vrijeme jako malo vodi računa o zaštiti krajolika prilikom infrastrukturnih zahvata. Imam primjedbu na to kako je uređen krajolik oko novog mosta koji sam ucrtala u županijski plan. To je princip ‘spaljena zemlja‘ i to je apsolutno neprihvatljivo. Nekad se nije mogao obaviti tehnički pregled i izdati uporabna dozvola ako nije ozelenjen prostor oko autoceste, ceste, bilo koje ulice... Dakle, tu je kao prvo nedostatak projektne dokumentacije i nedostatak dokumentacije koja prati ishođenje građevinske dozvole, mislim na Bosanku i na sve recentne primjere, počevši od trafostanice. Trafostanica se ‘provukla‘, nije ona morala biti onako obložena, ona je mogla biti ozelenjena, dovoljno je pustiti puzavicu da sve drukčije izgleda ili da bude kaskadno rađena, nego je to bilo razdoblje kad je svima bilo svježe u pamćenju da je rat nedavno završio i da je nedostajala trafostanica. Prvo su u ratu ‘ubili‘ trafostanicu u Komolcu pa smo svi ostali bez struje i zato je ova nova trafostanica išla pod zemljom iako možda nije ni trebala, ali je to kompliciraniji projekat. Taj primjer, ali i svi novi primjeri, recimo, ova nova cesta na Pobrežju u usijeku na spoju prema Mostu dr. Franja Tuđmana padina je obrađena špric betonom, posebnim materijalom koji nikako ne patinira i ne može po njemu ništa rasti. Hoću reći da je potrebno projektnu dokumentaciju prilagoditi zahtjevima krajobraza, a ne zabraniti, poručuje sugovornica te dodaje:
- Treba tražiti kompromis, a navela sam primjere koji su manje vitalno značajni. Pitanje ceste za Bosanku je pitanje života i smrti stanovnika koji žive na Bosanci. Mislim da je rampa ili bilo kakva zabrana konzervatora ili Grada Dubrovnika nedostatak dobre volje da se traži kompromisno rješenje jer, jednostavno, treba prilagoditi projekat. Postoje različiti tehnički oblici obrade padine, ta padina je goli kamen, to je strašno skupi infrastrukturni zahvat, to je strašno skupa cesta za stanovnike koje žive na Bosancima, a pretpostavljam da se Grad oslanjao na strane investitore, što po pitanju golfa, što po pitanju nekih drugih stvari i onda je to nekako palo u zaborav i došla je besparica, korona, stotinu problema.... Stoga Grad Dubrovnik stvarno nije u lakoj financijskoj situaciji graditi cestu za tako malen broj stanovnika, ali to je strateško pitanje opstanka stanovnika na Bosanci i mora se tražiti kompromis na način da se prihvatljivo intervenira u krajobrazu. Uvijek postoje rješenja i treba ih jednostavno razmotriti. Taj projekat treba novelirati u dogovoru s konzervatorima, i ne samo konzervatorima jer konzervatori tu pomalo izlaze izvan, rekla bih, svojih ovlasti u jednom dijelu, ali u drugom dijelu štite kontaktno područje grada u zidinama koje se vidi s mora tako da su tu apsolutno u pravu i pravu su svi koji štite taj krajobraz, ali uvijek postoje rješenja. Nisam vidjela projekt, ali mislim da je to pitanje od krucijalnog značaja za stanovnike Bosanke koji gore razvijaju ekološku, poljoprivrednu proizvodnju, u krajnjem slučaju, pomalo se bave turizmom i zašto ne bi ljudi išli taksijem, kombijem pa se vraćali žičarom u grad? Žičara nije jedino rješenje za prometnu povezanost, morate imati cestu, kaže arhitektica.
Osvrnula se i na pitanje rasvjete.
- Rasvjeta ne mora biti kao da ste rasvijetlili olimpijski stadion! Imate ekološku rasvjetu s malom potrošnjom, imate rasvjetna tijela sa senzorima pa kad se približite pali ‘ona se pali‘. I tu rasvjetu treba prilagoditi, ne uzimati standardno, nego je prilagoditi izuzetno osjetljivom krajoliku i prestati zabranjivati nešto što je jednostavno normalno. Treba tražiti rješenje, korigirati projektnu dokumentaciju i više pitati struku. U dogovoru s projektantom i konzervatorima treba naći kompromis pa ako treba promijeniti Prostorni plan, neka se promijeni Prostorni plan, ali po suvremenim tehničkim standardima Bosanka mora imati kvalitetan put. Možda staviti i neke zaustavne vidikovce na nekim mjestima gdje bi ljudi mogli stati i pogledati prema pučini, Lokrumu, Gradu?! To je turistička atrakcija, a ne samo cesta za kretanje automobila! Bosanka je bogomdano mjesto, to je suvremeni način življenja: da ne živite u gradu nego nadomak grada, zaključuje Rudež.
Drugi stručnjak, koji je želio ostati anoniman, iznio je svoje mišljenje o ovoj problematici:
- Taj pristup smatram privremenim rješenjem jer to nikako ne može biti glavni ulaz na Bosanku odnosno na platou Srđa. To je improvizacija koja je zapravo rezultat jedne planerske, ali i političke nemoći svojevremenih perioda i ona ne bi smjela postati rješenje koje bi na neki način trebalo sasvim drugačije postaviti i sagledavati što zapravo znači taj plato Srđa i na koncu konca dostojanstvo ljudi koji gore žive. Apsolutno se slažem s gradonačelnikovim stavom da se zapravo ne ide gore prema Srđu dok se ne riješi ta cjelina. Ne znam tko mu je to savjetovao, ali mislim da je napravio dobru stvar. Kako sam se dugo vremena bavio prostornim planiranjem i to pratim, pristup Bosanci se mora riješiti superiorno. To je nešto što apsolutno treba držati pod kontrolom, to je zapravo svojevremeno bila jedna improvizacija koja sada pomalo metastazira u veći problem, to nije pristup kakav bi trebao biti riješen! Stanovnicima Bosanke treba dati mogućnost pristojnog pristupa, a dok se to ne riješi na jedan kvalitetan način, to treba održavati na jednoj funkcionalnoj održivosti i s prometnog i aspekta korištenja kapaciteta. Treba li to poboljšati? To se može vidjeti, ali više od toga ne jer je time na mala vrata otvoren proces urbanizacije koja može rezultirati kao što je Nuncijata svojevremeno, ona je postepeno metastazirala u ozbiljan problem i to je ostao veliki, veliki urbanistički problem, kaže sugovornik koji na pitanje o izgledu obližnje trafostanice odgovara:
- To sve što se radi je teška improvizacija i to je rezultat planerske nemoći, to se radi nekoordinirano, to je na razini onog administrativnog uredovanja po principu što manjeg zahvaćanja u neke ozbiljnije zahvate. To ne može biti obrazac po kojemu bi trebalo graditi u ovom prostoru, toga smo se toliko nasitili i to kasnije reproducira daljnje probleme. Problem danas stavimo pod tepih, ali će on sutra opet doći na dnevni red kad problemi budu daleko veći i tako to ide u beskonačnost dok ne dođemo do apsurda i onda se svi čudimo što se događa u prostoru, u prostoru se događa proces da se neće ozbiljno pristupiti rješavanju prostornom problemu užeg dijela grada. Vidjet ćemo kako će se to riješiti kroz izmjene i dopune GUP-a i PPU-a Grada Dubrovnika pa ćemo tada biti u mogućnosti vidjeti je li u ova garnitura politički dovoljno zrela da može izvesti takav zahvat ili nije. Poslije će se gledati kako se s tim uhvatilo u koštac, to se u nas u politici zove ‘mandatni urbanizam‘ – „što mogu riješiti u okviru mandata, to je urbanizam”, a to je zapravo tragedija za grad i to je nešto što treba zaustaviti jer je dosad uglavnom bila takva priča i nije čudo što se događalo. Zato danas u Dubrovniku patimo upravo zbog te vizure sagledavanja i rješavanja problema, tome treba stati u kraj, napominje stručnjak.
