Obišli smo najstariji dio Grada: ’Svetomarijašima ne treba teretana. Nema ođe srčanih bolesnika’, otkrili su nam i zašto

- Jedini dio Grada đe je mir i tišina – kaže nam sugrađanin Dominko Radić, stanovnik kvarta Sveta Marija, najstarijeg predjela povijesne jezgre. Popeli smo se sa Straduna do Kazerme ulicom od 120-ak stepenica, ali tako je to u Gradu od skalina.

- Svi smo ti mi tanane noge, jes’ malo stomka od pive, ali smo vitki. Ne treba ti teretana. Nema ođe srčanih bolesnika – kroz osmijeh će ovaj Svetomarijaš kad nas je ugledao zapuhane, a mi na svojoj koži osjetili tu, pogotovo za starije stanovnike prepreku s kojom se svakodnevno nose.

- Nema ođe ‘dogona’, ostali su ljudi koji vole Grad, imaju djecu, predivno. Ljeti je malo problem, prolazi dosta stranaca ovuda, misle da mogu džabe na zidine. Volio bih da se vrate mladi ali ‘zašto treba imat troje i više djece za u gradske stanove, ma čekaj, ko će na ovaj standard imat troje, četvero djece?!’

’Rat’ žalima

Zaljubljenika u Grad pitamo za nedostatke. Trebalo bi, kaže, popraviti dječje igralište jer u kvartu je dosta djece.

- Molimo već tri godine, zbog nekoliko starih ljudi koji ne idu vanka, a htjeli bi ić, da se kroz Ulicu od Domina postavi pašaman. Sad je tu filozofija hoće li ić gvožđe, drvo, dozvola ova i ona, dok se sve prikupi prošle su godine, a oni umrli. Molimo da se napravi ova betonska placeta (na Kazermi) i naćera privatnike koji rade tu niže apartmane da ono što su razbili, a na jednom mjestu je izvirila i cijev od vode, lijepo i poprave a ne prebacuju na grad – poručuje Dominko. Na Svetu Mariju je iz Karmena došao 1978. Budući da je rivalstvo među kvartovima ‘njegovano’ prijašnjih vremena, pitamo ga kako je to Karmenaš postao Svetomarijaš?

- Uuuu, rata je bilo. Nismo smjeli iz Karmena do Jezuita, a kamoli do Svete Marije! Tamo su bili Tkaleci, Šimunovići, cijela ekipa. Nismo se smjeli doć kupat na Bužu, a ja se rodio u Ulici Pobijana, nema deset metara do Buže. Ni na Peline nismo smjeli. Imam prijatelja iz tog gradskog kvarta ali ne znam jesam li u svojih 68 godina života bio deset puta na Pelinama. Ali zato bi se svi iz Grada skupili ispred kina Jadran i sačekali Gružane, e tu je bio rat. Žalima smo ratovali – prisjeća se naš sugovornik djetinjstva pa pojašnjava kako je ‘granica Svete Marije do druge Buže, do popova’. Spominje kip sv. Marije s ulaza u samostanski kompleks sv. Marije od Kaštela ‘nek ga vrati ko ga je ukro!’ Škola i vrtić bili su u zidinama. U razredu od 28 do 32 učenika, i to a, b, c i d.

- Vrtić je bio na zidinama, koliko nas je tamo tek bilo. Išlo se a da nisi trebo bit upisan. Išlo se radi hrane, bila je marmelada i masni cukar. Primali su bilo koga što je prekrasno.

Iz ondašnjih dana vraćamo se današnjem vremenu. Pred kućnim vratima srećemo Damira Vidoša.

- Dobro je pogotovo kad imaš djecu. Možeš ih pustit, škola je tu, nema auta, ima djece u susjedstvu za igru, ne moraš mislit da će ih otet stranci – kaže za život na Svetoj Mariji.

A skalini?

- Ajde živi u TUP-ovom naselju pa da vidiš skala! Pa gore je živit ispod magistrale. Ulica Matije Gupca pa to je na pola Srđa, na desetom skalinu si gotov, ođe je ništa. Parking je problem, on je iselio cijeli Grad, nitko drugi. Nadodaj još skupoću nekretnina i neodržavanje jer je preskupo i eto. Nisu ljudi prodali kuće bez veze, nisu mogli održavat, ne možeš ti to s dvije plaće. Mogo je Grad već 20 godina kupovat kuće i dijelit ih. Kažu kupit će mi persijane, što će mi, ja već imam drvene persijane! - kaže Vidoš aludirajući na to kako su stanovnici Grada, živa je istina, prisiljeni postat meštri za sve.

- Nema više nikoga. Ja znam sebi sam popravit ali što će stariji ljudi?

Vrata od američkog zatvora

Manje je buke po noći, kaže Svetomarijaš, ‘tko hoće bučat, ide u disko’. U susjedstvu su pretežno domaća čeljad, tek jedan stranac. ‘Naši afitavaju i da nemaju to, od čega bi živjeli?’ Arheološko nalazište Na Andriji mu je doslovno pred vratima. Tu je svojevremeno bio vrt, ‘tri doca na kojima smo se igrali, poslije su otkopali i tako stoji’. Spominje vrata prema lokalitetu, takva da se stranci stalno penju preko njih.

- To je teror u tri ujutro čuješ ‘You can do it’. Pito sam DPDS kako su stavili vrata od američkog zatvora, oni meni da su to vrata dubrovačkih rašćela. Ma neka netko takva vrata nađe u Gradu! Eno im na zidinama rašćela, mogli su samo kopirat! Ćeraju te da spavaš sa zatvorenim prozorom i na kraju te išćeraju jer trpiš dok ne pukne sve – kaže Damir i nastavlja o problemu dostave u Grad:

- Sanitat ne nosi do vrata, koja je onda svrha toga? Mogu i ja uzet kariolu i vozit do Domina, a ko će mi iznijet do gore – dok se pita baš prolazi dvoje turista pa Vidoš komentira:

- Zanimljivo je da ovdje gore svi idu i traže ulaz na zidine, a ulaz je dole. (smijeh)

U trgovine s turističkim cijenama ne zalazi, supruga obavlja spenzu. Kupanje?

- Bilo je blizu ali se to isteroriziralo, nema više kupanja. Prije je bila Buža ali sad je sve puno stakla i ispišano. Netko drži kafić pa dopusti čovjeku da nešto montažno napravi, gdje će se ti ljudi popišat? U ovom sektoru krenu od Karmena i preko cijele Svete Marije nemaju đe pa se popišaju tu u kantunu na vrhu ove ulice – zaključuje Vidoš jer toka mu do Straduna.

Za djecu je život u zidinama idealan, smatra i Ružica Majkovica, majka četvero djece. Vrtić i škola su blizu, djeca se mogu slobodno igrati, kino, kazalište, sve je na ruku. Dječje igralište im je preko puta kuće ali treba obnovu ‘da barem stave gumenu podlogu da maknemo mačke iz parka’.

- Za djecu sve je tu, posao mi je tu, tako da je meni super.

U kvartu je oko 25 djece do 12 godina starosti. Super joj je kad se ljeti i djeca i odrasli skupe na Kazermi, ‘bude zezancija i to baš volimo’. Ona i suprug Pero u kvart su došli 2012. i u tih 12 godina primijetila je kako je dosta naroda pošlo iz ovog gradskog predjela.

- U kvartu smo koji nema restorana ni kafića, baš smo blagoslovljeni time, pa nema mirisa. Samo fali sunca, vlaga je. Obnova kuće je duplo skuplja nego drugima.

Baš kao i dolazak meštra, ako ti se posreći jer često ‘nemaju vremena’ kad je Grad u pitanju.

Skale k’o gimnastika

Dogodine će punih pola stoljeća da se Drage Raše udala na Svetu Mariju. Njoj je sve super, ‘kad voliš Grad ne vidiš nedostatke’.

- Zato meni ništa ne fali, samo da se godine mogu malo spustit. Lijepo mi je, blizu je butiga, placa, kupanje na dvije Buže, škola na korak djeci. Skale su ko gimnastika, dobro dođe, imam dobru liniju. A kad se skalama ne bude moglo, nije daleko dom staraca, nema skalina. (smijeh)

U ovom kvartu se zadržala stara lijepa navika druženja susjeda na ulici. Ljeti se svaku večer skupljaju na klupama na Kazermi. ‘Bude nas poprilično. Ćakule, saznaš i što treba i što ne treba’.

- Život na Svetoj Mariji je osebujan, autentičan stil života, divno susjedstvo, nema ih previše ali svi smo kao jedna mala proširena obitelj. Mi smo ponosan kvart Svetomarijaša. Nama je plus što smo blizu Stradunu, srcu Grada, zbivanju i ljetnom životu a imamo mir. Osim ako neđe u apartmanu u susjedstvu ne bude kakav tulum, što je na sreću rijetko. Imamo tu potrebnu dozu izoliranosti a na 60 skalina smo od bila Grada – kaže Nila Miličić Vukosavić, stanovnica Svete Marije, kvarta u kojem još opstaje onaj stari život povijesne jezgre, ‘stranci se ne mogu načudit da mi stvarno tu živimo’.

- Nedostatke uvijek možemo naći, i kad je idealno. Cijena je turističkog grada kad se u sezoni teško kretati gradom od stranaca i stolova, noćni život, buka od koje smo mi gore pošteđeni. Fali butiga, svakodnevnih sitnica zbog kojih moraš ić okolo. Kad odeš nešto kupit izvan grada, ukalkuliraš barem uru vremena kruženja za nać parking. Ako imaš radove u kući, to je užas. Bilo što da kupiš za kuću od namještaja, kućanskih aparata, moraš gledat kad je dostava u Gradu, ima li noasača i kad će doć, je li se Pero nosač razbolio, hoće li ti se ovi od Sanitata javit. Sugrađanima izvan zidina potpuno je normalno što je nama noćna mora. Radovi u kući, pituravanje, ako imaš donijet vreću cimenta, dopotezat mašinu za pjate.. To život u zidinama čini skupljim i kompliciranijim. Drpljenje spenze je svakodnevno, doduše, suprug nosi spenzu, da nije tako mislim da bi gladovala – kroz smijeh će Nila pa spominje i problem skuplje spenze u zidinama.

- Volimo Grad, kako ne, zato i trpimo. Zaboravljamo Grad gledati očima posjetitelja. Nama je normalno proći pored Dvora i ne obadamo. Ali stvarno smo privilegirani jer živimo u povijesnoj cjelini. Skalaš se na kavu na Stradun, dođe ti ko dnevni boravak. Skoro pa u papučama dole silazimo!