Uskršnju misu u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike predvodio je riječki nadbiskup i dubrovački apostolski upravitelj mons. Mate Uzinić.
Nadbiskup je uskrsnu misu slavio u misnici s likom sv. Josipa, koju mu je darovalo Vijeće za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije čiji je on predsjednik, povodom Godine sv. Josipa.
Od trenutka Isusovog uskrsnuća stvarnost se počinje mijenjati, to je početak kršćanstva. Iz perspektive uskrsnuća bolje razumijemo što je sve bilo prije, ali i nakon toga, kazao je na počeku propovijedi mons. Uzinić. Spomenuo je kako je širenjem kršćanstva ta vijest o uskrsnuću stigla i do nas, pa i mi kažemo da smo kršćani jer vjerujemo u uskrsnuće.
Dodao je kako se broj katolika u svijetu povećava, ali tamo gdje je kršćanstvo nastalo sada se ono nalazi u ostacima. U Europi broj kršćana polako opada. No ima jedna stvar puno tragičnija od tog našeg broja, kazao je mons. Uzinić te naveo neka istraživanja koja pokazuju kako primjerice u Velikoj Britaniji, iako se mnogi deklariraju kao kršćani njih 50% ne vjeruju u Isusovo uskrsnuće niti i našu mogućnost suuskrsnuća. Kod nas je brojka povoljnija kad je riječ o vjerovanju u Isusovo uskrsnuće, ali nije kada je riječ o našem uskrsnuću. Zanimljivo je da netko može biti kršćanin a ne vjerovati u ono na čemu počiva i od čega polazi kršćanstvo, a to je Isusovo uskrsnuće i mogućnost da i mi suuskrsnemo s njime, da vječno živimo, primijetio je nadbiskup.
Teškoće s vjerom u Isusovo uskrsnuće imali su i oni njemu najbliži
Ustvrdio je kako to zapravo i nije čudno te to povezao s evanđeoskim ulomkom (Iv 20, 1-9) navodeći dalje u propovijedi primjere kako su se ponašali oni koji su Isusu bili najbliži, a u čija srca je ta vjera u njegovo uskrsnuće teško ulazila.
Marija Magdalena, ona koja je najvjernija od svih učenika, je prvog dana u tjednu, još za mraka došla do groba i opazila da je kamen s groba dignut. Nadbiskup je to protumačio kako je njezin pogled u tom trenutku bio pogled iz mraka, iz tuge, iz očaja, i zato taj pogled ne može vidjeti dublje i ne može dozvoliti da to u srcu osjeti.
„Marija je zatvorena u bol svoga gubitka, ne uspijeva dosegnuti istinu onoga što se dogodilo, a o čemu joj je kao i drugim učenicima Isus govorio. Ono što vidi, da se prisjetila toga, da nije bila zatvorena u svoju tugu, moglo je postati znak. Ali nije. I zato stvara pogrešan zaključak da je Isus ukraden i s tom viješću trči Isusovim učenicima Njezina prema Isus je ljubav jaka, tako i toliko da je rano ujutro, još za mraka, pohitala na njegov grob, ali je previše obilježena ovozemaljskom stvarnošću, tugom zbog njegove smrti, zabrinutošću što mu ne nalazi tijelo, da ne uspijeva vidjeti dalje od onoga što vide njezine oči“, kazao je nadbiskup. Dodao je kako je to često stvarnost mnogih kršćana, kako u stvarnosti pandemije tako i drugim pitanjima koja još uvijek drže rane otvorenima pa ne možemo oprostiti i u svojoj tuzi i boli ne možemo susresti Krista uskrsloga i povjerovati u njegovo uskrsnuće, a koje onda može, ma kako stvarnost koju živimo bila teška, može je promijeniti.
I drugi koji su bili prisutni u svim važnim trenucima Isusovog života, poput učenika kojeg je Isus ljubio, znali su jako dobro što im je govorio, ali ni oni nisu reagirali drugačije. Kao da je s Isusovom smrću umrla i njihova vjera, kazao je nadbiskup te ispričao jedno iskustvo koje još pamti, a riječ je o majci koja je izgubila svoju kćer i nikad nije to oprostila Bogu, pa je sa smrću njezine kćeri umrla i njezina vjera.
U slučaju dvojice učenika, Petra i učenika kojeg je Isus ljubio, to ne umanjuje njihovu ljubav prema Isusu. Oni ga i dalje ljube, možda ljube uspomene na njega a u tom trenutku te uspomene predstavlja Isusovo mrtvo tijelo. Nadbiskup je tu napomenuo kako se i iz toga vidi važnost mrtvog tijela te podsjetio kako tijela mnogih iz Drugog svjetskog rata kao i Domovinskog još nisu pronađena, a to je neizmjerno važno njihovim bližnjima, da bi ih sahranili.
Ta vrsta uznemirenosti učenike je dovela do Isusovog groba gdje gledaju što se dogodilo. Gledaju povoje i ubrus, ne vide ništa drugo, ne uočavaju otajstvo. „Na prazan grob, na povoje i ubrus, ne gledaju još uvijek očima vjere koju je u njima pokušao probuditi Isus dok su bili u njegovoj školi“, kazao je nadbiskup te primijetio da se nešto slično događa i s našim kršćanstvom. Primimo sve sakramente ali kao da nas ta vjera ne dotiče, kao da ne vidimo dalje od ubrusa i povoja. Dodao je da je tu možda problem i s onima koji prenose poruku tako da se vidi dublje i dalje, poruku koju smo „učinili mrtvom porukom, bez snage, bez onog istinskog sadržaja, istinskog potencijala koje evanđelje ima u sebi“.
„Vidje i povjerova“
Tumačeći nadalje evanđeoski ulomak (Iv 20, 1-9) istaknuo je da se onda s učenicima događa preokret, a to se zna događati i u životima ljudi kada se kasnije „probude“, kada im se dogodi „neki klik“. Mnogi ljudi u susretu s raznim porukama svjedoče da su ih neke naizgled sasvim obične riječi prodrmalo i učinile da Isusa čuju i vide na drugačiji način iako su to isto često o njemu slušali. Slično se dogodilo i tim učenicima.
Mons. Uzinić je zatim protumačio hrvatski izraz „vidje“ kojim se u ulomku opisuje taj trenutak kada je drugi učenik povjerovao. Drugi pogledi su prevedeni s riječima: opazi, ugleda… „Što je taj 'vidje'? To nije nešto naše. Taj 'vidje' je uvijek dar Duha Svetoga. On je naš današnji pogled na prazan grob, povoje i ubruse koji leže, od onog ljudskog pogleda koji sumnja može, ako mu dozvolimo, ako mu se otvorimo preobraziti u onaj 'vidje', koje nam vraća vjeru u Gospodina i njegovo uskrsnuće, a s njom i ono povjerenje koje smo imali kad smo se odvažili krenuti s Isusom i postati kršćani“, objasnio je nadbiskup.
Iako nam se čini da su apostoli u prednosti u odnosu na nas, nisu, kazao je mons. Uzinić te objasnio kako su se oni nakon uskrsnuća trebali na nov način prisjećati svega onoga što im je Isus govorio, a mi smo to već upoznali, „možda smo samo zaboravili“. Isusovo uskrsnuće je za njih početak tog upoznavanja nama može biti poticaj za novo prisjećanje, potaknuo je nadbiskup.
Ovaj 'vidje' je dao novi pogled ne tek na prazan grob i povoje nego na Isusa, ono što je on govorio, na njegovo evanđelje. I nama se to mora dogoditi, ustvrdio je mons. Uzinić. Samo tada nam se može dogoditi da se naši prazni grobovi i povoji, koji su znakovi smrti, pretvore u nešto što će nam biti znak Kristovog uskrsnuća, ali i naše mogućnosti suuskrsnuti s njime, težeći prema onome što je gore, ne prema zemaljskog.
Nadbiskup Uzinić je na kraju kazao: „To je pogled koji nam Gospodin želi ponuditi u ovom Uskrsu, u drugoj godini obilježenoj pandemijom kako bismo i tu svoju stvarnost, taj svoj grob i povoj i ubrus, vidjeli drugačijim pogledom i povjerovali.“ Dodao je i kako se nakon toga treba dogoditi ono što se dogodilo i Mariji Magdaleni, koja je prva progledala srcem što joj je omogućilo da se oslobodi negativnih osjećaja i postane prvi apostol, „apostol apostola“. To se dogodilo i s Petrom i s ljubljenim učenikom, koji danas treba imati i moje i tvoje ime, kazao je nadbiskup. U događaju Kristovog uskrsnuća i vjere da ćemo i mi uskrsnuti naša vjera ima svoj puni smisao.
Na početku mise vodom blagoslovljenom u vazmenoj noći kao spomen krštenja blagoslovio je vjernike, a na kraju mise blagoslovio je i hranu koju vjernici tradicionalno blaguju za obiteljskim stolom. Dio katedralnog mješovitog zbora pod vodstvom Maje Marušić i uz orguljsku pratnju Marka Palčoka animirao je liturgiju pjevajući poznate uskrsne pjesme.
Uskršnju je propovijed monsinjor Uzinić završio porukom:- U ovom svetom vazmenom danu blagoslovio Vas i čuvao svemogući Bog! Idite u miru! Aleluja!