Sve je počelo zimicom. Ruke i stopala kao da nisu bila moja. Nije bilo tih vunenih bječava kojima sam mogla ugrijati noge. Nakon tuširanja vrelom vodom, na kraju sam se poslužila starim podstanarskim trikom za zagrijavanje: upalila sam fen na najjače i usmjerila ga u smrznute prste.
Ni to nije pomoglo.
Tri dana ranije zvali su iz škole da dođemo po dijete jer u razredu imaju slučaj korone. Morao je biti u izolaciji 10 dana, mi roditelji ne. Mali je bio dobro, igrao se i rješavao online zadaću. Tako je i ostalo.
Nakon zimice, zaboljela me glava i zapeklo grlo. Počelo je i kihanje, ne jednom, nego po deset puta zaredom. Još uvijek sam mislila da je zbog velikog zahladnjenja tih dana, a i vozila sam motor. Propuhalo me, ovako zimogroznu, i eto mi sad. Onda su me počeli boljeti mišići i kosti. Mislila sam, to mi je od potezanja po kući. Nisam kućni tip i mrzim zimu. Kad će to ljeto i preseljenje na plažu?
U tim maštanjima prekinuo me kašalj.
Čovjek si nađe tristo objašnjenja za nešto kad mu tako paše. Nije da nisam pomislila na koronu. Nisam se ni bojala, nego sam vjerovala da sam je već preboljela, a da nisam ni znala. Mjesecima se krećem i boravim među ljudima, zaboravim masku, rukujem se sa svima koji ispruže ruku, ustvari užasno sam neoprezna i jedino što oduvijek činim, jest da manijakalno perem ruke. I sebe. I robu sa sebe.
'Nešto si se zarumenila', rekao mi je zatim muž, s kojim sam već devet godina i nema šanse da je radi njega. Nisam pila vino, nije mi bilo vruće – dapače, ruke i noge još su bile sante leda. Teška srca priznala sam poraz i izmjerila febru. Bila je bezvezna, 37 sa 4.
Razlike između simptoma prehlade i korone – nema
Ako je ovo ta korona, onda sam još uvjerenija da nam netko smješta. Radi ovoga su proglasili svjetsku pandemiju? Nazvala sam epidemiologa. Rekao mi je da je najbolje da se testiram jer razlike između simptoma prehlade i korone – nema.
Muž me odvezao na Medarevo, do onog uredskog kontejnera s tri prozora. Ispred svakog je bio red. Moj se brzo kretao. Neka mlada, čini mi se žena (teško je ocijeniti zbog onog astronautskog odijela) zabila mi je onaj štapić prvo u desnu, pa onda isti taj štapić u lijevu nozdrvu. Ako je imam, neće im se sakriti, to je sigurno!
Rekli su da će nalaz biti do podne, ali vijest je stigla mnogo ranije. Čim sam vidjela nepoznat broj na ekranu mobitela, znala sam da vijesti nisu dobre. 'Jesam dobila tu i tu'? Jeste. 'Pozitivni ste!', priopćeno mi je od ljubazne i suosjećajne doktorice.
Odmah sam se osjetila bolesnijom.
Javila sam šefu i saznala da sam prva u redakciji dobila koronu. Jupi! Dobro je da već mjesecima radim iz doma. Svi prijatelji koji su već imali 'njezino veličanstvo koronu' ispitali su me kao epidemiolog tog jutra – kolika ti je febra, bole li te kosti, imaš li groznicu, boli li te glava? Jedan mi je napisao poruku da je 'prošao pakao'. Mnogi su spominjali osmi dan kao kritičan. Kao, ako preživiš osmi dan, dobro je. Neki su spominjali da je 'taj dan' peti. Nemam pojma, ali od tih nagađanja nije mi bilo dobro. Onda sam u Google ukucala 'pogoršanje simptoma korone'. Ako želite sebi dobro, ne činite to. Ništa pametno ni za vas iscijeljujuće nećete doznati. Mogli biste umrijeti od straha samo od loših vijesti.
Osmi dan
Tu noć počelo me probadati u plućima. Boljele su me lopatice. Znojila sam se. Učinilo mi se da mi je dah sve kraći, a noć sve duža. Bila sam sama samcata u sobi, u mraku, s pogledom sove uperenim u plafon. Google me opet podsjetio na tragičnu pandemiju koja hrpimice oduzima živote. Hoću li dočekati jutro?
Ujutro je stara rekla da je slučajno ne stavimo na respirator jer da se ne osjeća dobro. Mene je prijateljica, nevezano za koronu, (je li slučajno?) baš taj dan pitala gdje ću biti pokopana. Ono, kao, jednoga dana. Na vijestima se Capak i Božinović nisu prestajali groziti najnovijim brojkama.
Ali dan je, baš neobično, protekao kao svaki normalan dan zimi kad si prehlađen – puhao se nos u maramicu, pio se čaj na hektolitre, cijedio domaći limun i gledale serije. Kad me predvečer opet probolo u lopaticama, sinulo mi je odakle te misli i zašto ove godine nema nijednog slučaja gripe – izgubila je bitku s koroninom PR službom. Jednostavno, kad god upališ televiziju, sve do jedne vijesti su o koroni ili je se nekako dotiču. To utječe na živce.
Došao je i taj famozni peti dan, bez oblačka, sunčan, topao, pravi proljetni. Osjećala sam se isto, i jedina razlika bila je što sam izgubila osjet mirisa i okusa. Nije mi ni trebao – nitko ništa nije htio jesti. Prijateljice i prijatelji su stalno zvali i pitali što treba donijeti, ali imali smo dovoljno zaliha. Svakodnevno nas je zvao obiteljski liječnik da pita kako smo, zvao me šef svaki dan i raspitivao se za naše zdravlje. Hvala im svima.
A osmi dan? Osmi dan je bio najljepši od svih, a mi nismo smjeli izaći još puna tri. Ustvari, mali i ja mogli smo za tri, a muž tek za četiri dana. Vozio me na testiranje pa mu se računao dan više, po onoj staroj narodnoj 'budi dobar i pojedi g....'. Osmi dan proveli smo na balkonu, spremni da se ispalimo iz praćke u vanjski svijet. Kako smo morali još čekati, vrijeme smo kratili kuhajući jer se svima vratila želja za dobrom klopom. Korona je morala priznati kapitulaciju.
Taman kad sam mislila da su zaboravili na nas, desetog dana nazvali su iz policije. Reče mi čovjek da su ljudi stvarno korektni, ne krše mjere izolacije. Ko bi ih i kršio kad su kazne visoke, a nakupljeno smeće pred vratima nije bilo vrijedno riskiranja.
Tog dana više nisam imala nijedan simptom. Doznali smo da do daljnjeg nema škole, da će mali nastaviti pohađati online nastavu, a kafići i dalje ostati zatvoreni. Sve i da hoću, ovako imuna nemam se kud prošetavat'. Možda za vikend odem preko granice do Neuma, čisto da probudim u sebi uspavani avanturistički duh...