Kako vi održavate kondiciju? Kako se pripremate za nadolazeću ljetnu sezonu? Idete li u teretanu napumpavati mišiće, radite li plank, jeste li više za jogu ili možda vožnju biciklom kroz Konavle? Što se tiče moje fitness rutine, nažalost moram reći da je ona stvarno vrlo skromna.
Da mi nije kučaka, mislim da bi se sve svelo na brojanje koraka napravljenih po kući i oko nje. Kučki su moji osobni treneri i s obzirom na kilometražu koju imaju u nogama, ide im sasvim u redu. Jest da sam ukinuo korištenje cukara u kafi, ali i dalje većinu dana provodim lupajući po tipkovnici. Sve se to promijenilo prošlog tjedna kad sam se od nula fizičke aktivnosti vinuo do ozbiljnog posla. Nije riječ o klasičnom vježbanju, međutim, svejedno je uključivalo puno truda i dizanja tereta. “A da ti uzmeš koji Andol?” upitala me supruga slušajući me kako gunđam ko medvjed dok sam (jedva) izlazio iz tuša.
Pa ti pomaži...
Dakle, što je bilo? Preko puta naše kuće nalazi se kuća koja je već dulje vremena prazna. Namještena je, tj. sad već mogu reći, bila je namještena. Vlasnici kuće koji žive u Njemačkoj odlučili su se na renoviranje, a kako bi to i uradili, bilo je potrebno izbaciti sav namještaj. Kao pravi dobar susjed odlučio sam pomoći. Vlasnica kuće govori hrvatski, njen suprug (osim što zna nekoliko neobičnih psovki), baš i ne.
Iz Njemačke su dovezli kombi s kojim su namjeravali obaviti selidbu. Kuća koja nije baš mala bila je puna namještaja. Bez obzira što je moja supruga putem Facebooka poklonila dosta od tih stvari, ostalo je sasvim dovoljno za ozbiljan posao. “OK, sutra počinjemo,” pao je dogovor. Kad sam vidio što nas čeka rekao sam “Joj, oprostite, ja vam ne mogu pomoći, jeste li vi čuli za Brexit?” Nijemac nije razumio moju šalu, ali se ipak osmijehnuo na spomen riječi Brexit. Sva sreća da je on, zvat ćemo ga Hans, bio građen poput igrača američkog nogometa. Onako, mašala! Odmah sam mu dao nadimak “Tarzan”! U kući ima 10 soba, uključujući i dvije kuhinje što je značilo da će veliki kombi za čas biti napunjen. S obzirom da je moje znanje njemačkog jezika vrlo ograničeno, odnosno, jedino što znam je “Ich liebe dich”, komunikacija s Tarzanom bila je neverbalne prirode. Tako ujedinjeni (i mutavi) krenuli smo prenositi nebrojene krevete, komonćine, ormare.
“Dieses Sofa ist leicht,” rekao je Tarzan uz osmijeh dok sam ja stenjao pod masivnim kaučem. Aktivirali su mi se mišići za koje nisam ni znao da posjedujem, a on je onako, “pike-šale” nosio namještaj i još opušteno razgovarao na mobitel preko slušalica. Nakon ne znam više kojeg broja iznešenih kuhinjskih ormarića viknuo sam “Pauza”! Tarzan se nasmijao, zapravo se stalno to radio, veseo neki čovjek.
Ja Tarzan, a ti Jane
Pokazao je na moju majicu “weiß.” Da, oblačenje bijele majice, sad već crne, nije bila baš najpametnija ideja za prenošenje 15 godina starog, prašnjavog namještaja. Otvorio je pivu i mahnuo mi glavom. “Ne bih, hvala, ne pijem često,” odgovorio sam. Sa zbunjenim izrazom lica upitao me “Jesi li ti stvarno Engländer?” Tri dana! Tri dana trajalo je to prenošenje namještaja, uza skale, niza skale, majko mila! Sretan sam što se ne bavim poslovima preseljenja jer ću i ovo dugo pamtiti. “Nisi loš za jednog Nijemca,” našalio sam se s Hansom.
“Ah, engleski humor,” nasmijao se. Obavili smo veliki i dobar posao. Kako bih nas dodatno motivirao u jednom sam trenutku zapjevao “kad se male ruke slože”, međutim, Hans, naravno nije prepoznao moj pokušaj. Onda, jesam li spreman za ljeto? Naravno da nisam. Ali, moram priznati da me nakon silnog sjedanja za laptopom fizički rad osvježio. Sav namještaj bio je složen u kombi i spreman za put prema Njemačkoj. I onda sam čuo Hansovu ženu kako govori: “Ajde Tarzane, vrijeme je da odvedeš Jane doma!”