Koliko je čeljadi u zidinama? ‘Arija! Za 30 godina nikoga više, kataklizma. I od ovih 500 ljudi što je ostalo, 350 je u mirovini‘

’Sve nas manje ima tu...’ pjeva Grašo, a tih pet riječi savršeno oslikava život u zidinama. Sablasni grad, srednja žalost, budućnost mu je ko i Titaniku... tako dubrovačku povijesnu jezgru vide njezini preostali stanovnici.

Interni popis iz 2016. godine pokazao je 1557 ljudi u zidinama, kao i alarmantan podatak da je kroz pet godina od zadnjeg popisa, Grad ‘izgubio’ čak 600 stanovnika, a šokantno zvuči da je od njih trećina starija od 65 godina. Šest godina kasnije, Gradski kotar Grad u suradnji sa Zavodom za obnovu Dubrovnika sukladno Planu upravljanja proveo je novi interni popis koji će obraditi i analizirati struka.

Jedan od popisivača, Marin Krstulović, koji je sudjelovao i na prošlom popisu, kaže kako će demografska slika Grada biti lošija.

- Pad je siguran, vidi se po broju popisnica. Ustvari drastičan jer je ovo period od šest godina. Ovaj smo put isprintali 1400 popisnica i ostalo ih je prazno dvjestotinjak. A i od onih ispunjenih demografi moraju vidjeti tko je stalni, a tko privremeni stanovnik – kaže predsjednik Gradskog kotara Grad Krstulović i dodaje kako uz pad stanovništva od 20 posto u šest godina, za 30 godina populacije u zidinama neće biti.

Zadnji bastion

Pozicije uz Stradun najviše su demografski opustjele ‘što ima i smisla jer najlakše je s kuferom doć u ovaj niži dio’, a ‘Sveta Marija je zadnji bastion, možda i zato što ima puno skalina’. Sugrađani će popunjavati i sociološki upitnik. Krstulović smatra kako tu neće doći do promjene jer u proteklih šest godina ‘zadovoljstvo ljudi je ostalo isto, a i problemi, što znači da se nismo uhvatili u koštac s njima’.

U Palmotićevoj ulici gdje živi, od zadnjeg popisa je ‘nestalo’ najmanje petnaestak ljudi.

- Za ulicu koja je imala tridesetak stanovnika, smanjenje za 50 posto je brutalno. A stvar će se ubrzavat’, ljudi su sve stariji.

Iako podaci nisu službeni, po svemu izgleda da brojka ‘getana’ neće premašiti 1200. Dio stanovnika, iako je odselio, još iz nekog razloga nije promijenio adresu, pa je upitno koliko je brojka realna. Pitali smo stanovnike jezgre koliko ih je u zidinama?

Jozo Glavić kaže kako je na popisu za lanjske izbore za gradske kotareve bilo oko 1770 sugrađana:

- Točnije, 1773, po osobnim iskaznicama. Pretpostavljam da ih je sigurno daleko manje. Recimo 1250, ali možda je i to previše – kaže Glavić. Za pad stanovništva u zidinama krivi novi način života gdje ‘nitko više ne želi živjeti u obitelji ili imati stan na tri kata, na jednom soba, na drugom kuhinja’. Spominje i opskrbu, visinu životnih troškova u zidinama, ‘rođaci iz Slavonije kad dođu, čude se kako živimo, sve je po zlato’’.

- U mom susjedstvu u Ulici Vara četvero je ljudi, sa mnom. Bilo ih je nekad petnaestak. U Ulici Nikole Božidarevića ih je nešto više ali daleko ispod 50 posto od prijašnjih. U Širokoj je tek desetak ljudi. Iza Roka đe sam se rodio, da i ne govorim, u Ferićevoj nema više od dvoje, troje – pobrojava susjede Jozo pa dodaje:

- A na biračkom spisku iz vremena od 1965. do 1975, bilo ih je blizu četiri tisuće. Nema ovdje svijetle budućnosti, stanovništvo u povijesnoj jezgri nema kapacitet da obnavlja natalitet.

- Kad sam bio mulac u Gradu je bilo pet i po tisuća ljudi. Svi smo bili familija, družili se, vrata uvijek otvorena. U Karmenu bi mirisalo pečenje, a sad ako prođeš iza devet ura navečer umireš od straha. Nema pasa, nema nikoga – kaže Nikola Nikić, a Goran Žuvela nastavlja:

- Grad duhova zimi, ljeti puno stranaca, nas unutar mira nije ostalo ništa. Razumijem ja ljude koji su prodali, nisu to učinili iz obijesti nego puke potrebe da bi sutra pomogli djetetu. Prodali su Grad da bi kupili u Župi ili Mokošici i imali dva solda.

Ova dva lovca sreli smo u Portu, izašli su na more oseki usprkos i vratili se s 30 kila ribe. ‘Sve je ovo za balicu, ni grama nećemo prodat’, kažu nam. Dok čiste ribu na mulu, Žuvela iznosi procjenu o broju ‘getana’:

- Onih koji baš žive i spavaju u Gradu, znači ne pričam o prebivalištu i boravištu, mislim ima oko 500 – kaže Žuvela. Nikić je suglasan s računicom i jednom riječju opisuje ozbiljnost situacije:

- Tragedija!

Broj od 1200 stanovnika u zidinama za njih nije realan.

- Sve se vidi po bancima na placi. Nema ih četiri, pet, zimi ako ih je dva, dobro je. Ne možeš verduru kupit. Ono što je ostalo u gradu, najskuplje je. Ali ubit će nas euro, bez metka. Već je, a nema dva mjeseca da je došo – kažu ‘majstori s mora’, a mi ih pitanjima opet vraćamo na broj stanovnika u zidinama koji rapidno opada:

- Ne možeš obnavljat starinu s prosječnom plaćom, normalno. Sve što se radi u Gradu je 30 posto skuplje od odvoza, dovoza kamiona, ne može ti doć do kuće nego sve na ruke ili karićem. Ako si na Stradunu i nekako, ako stojiš pod Svetom Marijom, to je 50 posto skuplje.

Kakva nam je budućnost?

- Arija, ništa, Titanik. Za 30 godina nikoga više, kataklizma. I od ovih 500 ljudi što je ostalo 350 je u mirovini, igraju zadnju četvrtinu – zaključuje simpatični dvojac.

Sam u muzeju

Maro Matović smatra kako je u Gradu tisuću stanovnika, a Ivan Ivičević Bakulić pomalo sarkastično dodaje da ih je ‘zaista previše’. On je prije pet godina preselio iz Grada u Zlatni potok, nije htio živjeti u hotelu. Iako je, kako kaže, ‘napravio dobro djelo jer je pustio mjesto turistima’ srce svako jutro vuče u Grad, ne može bez njega, ali ‘samo do nekih jutarnjih ura’.

- Mrtvo je, osjeća se tufina u cijelom Gradu. Nema više ko, ostaješ sam u muzeju. Onda je bio Grad, sad više nije, sad je hotel. Vremena se mijenjaju, ništa strašno.

Može li se pad stanovništva nekako zaustaviti?

- Ne možemo mi to zaustavit – kaže Maro, dok Ivan smatra da bi se moglo promjenom vlasti. Fond za otkup stanova bio je, kaže, dobra ideja.

- Pa Dubrovačka Republika je bila vlasnik 90 posto stanova. Onda nekim demografskim politikama te stanove daješ ljudima u potrebi po prihvatljivoj najamnini, ko što rade Blaga djela. Gradskih stanova nemamo baš, to su priče – kaže Ivičević Bakulić.

Matoviću nikad nije palo na pamet dignuti sidro, a na pitanje hoće li u bližoj budućnosti znakovito odgovara ‘otom-potom’.

- Za nekih 20 godina kad starost ode, a njih je u gradu više od 60 posto, ti kontaj! A nitko ne useljava. Za nabrojit je na prste jedne ruke mlade obitelji koje su u zadnjih deset godina došle u grad. Za 20 godina ostat će 100 ljudi, pa će otić i butige, sad su barem dvije od prehrane – kaže nam.

Gradska djeca, Damir i Iva Mičić, neće iz Grada, kažu ‘nemamo zašto’. Iako je u njihovoj ulici ostalo svega 10 posto stanovnika, ljudi su odselili a ‘uselili’ apartmani, smatraju kako se ‘Grad još drži, ima naroda privrženog Gradu’.

- Neke se stvari još održavaju, ali evo sad zadnje i po karnevalu vidiš koliko je to jadno i koliko se gubi tradicija koja je trajala. To je dokaz da nema više naših ljudi ni u Gradu, ni oko Grada – kaže Damir, a Iva dodaje kako je ‘sve počelo nakon rata, tad se Grad razrijedio’.

- Ljeti samo strance sretneš. Naši se ljeti opravdavaju da ne dolaze jer je prevelika gužva, onda kad dođe zima opet niđe nikoga od domaćih - primjećuju Mičići i nastavljaju:

- Sva djeca što se još igraju ispred sv. Vlaha, to je prije bila samo jedna ulica. Iz jedne ulice nas je toliko išlo igrat nogomet protiv druge ulice, pa kvart protiv kvarta, za selekciju kvarta moro si bit među najboljima. A nije to tako davno bilo.

- Grad bi trebao biti demografski nastrojen ali znamo mi koji je interes i vlade i grada, davno je planirano iseljenje ljudi iz Grada i normalno da nam se otežava što je više moguće da bi nas što manje ostalo – smatra Damir koji procjenjuje da je u zidinama tristotinjak ljudi, ‘govorim za stalne koji žive u gradu’ a Iva je na tragu njih petstotinjak.

- Karmen i Sveta Marija tu još ima čeljadi, Peline i Prijeko su na 10 posto od vremena kad smo mi bili djeca. Stradun se cijeli pretvorio u apartmane i hotele. Sve skupa, srednja žalost – zaključuju Mičići.