Je li moguće biti nezaposlen u Dubrovniku? Zapravo, neću ni postavljati to pitanje, umjesto toga odgovorno izjavljujem – u Dubrovniku je nemoguće biti bez posla! Kad bih “ubrao” euro za svaki put kad čujem “mjesecima nigdje ne mogu naći čistačicu, recepcionera, vozača, konobara”, mislim da bih s tim novcima mogao organizirati raskošnu zabavu poput one Roda Stewarta i njegove obitelji.
Čini se da na koga god naletim pita istu stvar: “znaš li koga….?” Neki me dan prijatelj upitao znam li ima li kakvoga posla za njegovu kćer i prije nego sam se okrenuo, isto popodne, djevojka se zaposlila. Konobari su poput jednoroga, čini se da je njihov pronalazak sličan potrazi za spomenutim likom iz bajke. A tek čistačice! Majko moja! To je tek nemoguća misija. Kad pronađeš “svoju” čistačicu, pa to ti je ko da si našao zlatni gral, čuvaš ga na sigurnom i brineš o njemu k’o o najvećemu blagu. Kad čujem koje su cifre u igri čini se kao da primaju doktorsku plaću, ali, nemojmo se zavaravati, za vrlo težak fizički posao.
Tko želi raditi, ima posla za svakoga, naravno, ako to stvarno želiš. Sjećam se prije nekoliko godina kako je vlasnik jednog restorana tražio hostesu, “Nudim 1500 eura plaće (u to vrijeme još smo bili na kunama), plus hranu i ne mogu nikoga naći”, požalio mi se dok smo pili kafu. To je stvarno dobra plaća. “Prva djevojka je rekla da bi voljela uskladiti smjene kako ne bi gubila puno od kupanja, druga je rekla da ona ne bi htjela stajati vanka ispred restorana, a trećoj se nije sviđala ponuda hrane,” rekao je. Na kraju je zaposlio dvije djevojke iz Slavonije. Sjećate li se kad vas je zadnji put posluživao netko iz Dubrovnika ili netko ko razumije dubrovački? Je li novac zarađen od apartmana zaslužan za to da smo se svi uljenili? I sad je problem pronaći radnike za sve vrste poslova.
“Što čekaju svi ovi ljudi?” upitao me prijatelj stranac dok smo se vozili prema gradu. Bacio sam pogled na skale ispred policije i ugledao nepregledan red (poput prizora iz Ujedinjenih Naroda), ljude kako stoje i čekaju radnu vizu. “Kad zemlja ima malo stanovnika, a na milijune turista, onda treba posegnuti za pomoći sa strane – i to su ovi ljudi tu,” odgovorio sam. “Ali, kakvo je rješenje na duge staze?” odgovorio je moj prijatelj. Hm, tu sam se zamislio. Postoji li uopće rješenje? Prije početka pandemije, 2019. imali smo rekordnu turističku sezonu i tad smo “uvezli” oko 5000 stranih radnika. Međutim, od tad se dogodila velika promjena o kojoj nitko nije razmišljao, a to je da većina stranih radnika zaposlena u turizmu.
Tako mi na benzinskoj pumpi gospođa iz Nepala puni gorivo, moj je simpatični poštar s Filipina, a vodoinstalateri koji rade u susjedstvu stigli su iz Bangladeša. Prošle je godina izdano 6000 viza samo za stolare! Sjećam se kako mi je prijatelj pričao kako je gledao u splitskom brodogradilištu grupu Indijaca kako preko pauze za objed igraju kriket. Nakon što je okončana pandemija stanje na tržištu rada se promijenilo. Nekad je samo turistička industrija ovisila o stranim radnicima, a danas većina djelatnosti bez njih ne može opstati. Nemojte me krivo shvatiti, ne pišem ovo u negativnom kontekstu, daleko od toga, ja sam uvijek za integraciju i raznolikost. Osim toga i naši su ljudi strani radnici razasuti svuda po svijetu.
Rođen sam i odgojen u zemlji u kojoj su multikulturalnost i miješanje rasa glavno obilježje, ali nisam mislio da će to doći i do Hrvatske. Vraćam se na pitanje mog prijatelja “kakvo je dugoročno rješenje” – odgovor je: nema ga! Svaka razvijena zemlja na svijetu ima strane radnike, a nama je kao zemlji u razvoju i priljev radne snage također u razvoju. Kako će kroz dvadesetak godina izgledati rasna i vjerska slika naše zemlje, vjerujem sasvim drugačije. I to pozdravljam!