Otvorenje Pelješkog mosta s posebnim emocijama dočekuju dubrovački znanstvenici Mirna Batistić, Nenad Jasprica i Vinicije Lupis koji su prije točno 10 godina započeli „borbu“ za Pelješki most.
Pisali su tadašnjem predsjedniku Europske komisije Joseu Manuelu Barrosu upoznavši ga s peticijom koju su pokrenuli s ciljem povezivanja teritorija RH mostom. Zatražili su, podsjećaju, od šefa EK odgovor može li se ovakav infrastrukturni projekt financirati iz EU fondova i uzalud čekali da se netko iz ondašnje Vlade RH oglasi na temu Peticije.
Batistić, Jasprica i Lupis obratili su se tad predsjedniku Ivu Josipoviću, premijeru Zoranu Milanoviću i predsjedniku Hrvatskog sabora Borisu Špremu, a danas podsjećaju što su im napisali:
Poštovani Predsjednici Republike, Sabora i Vlade,
Mostovi su građevine koje služe za prelaženje ljudi i tereta preko rijeka, ponora ili morskih tjesnaca. Simbolika mostova je mnogoznačna. Mostovi povezuju ljude i ljudske sudbine. Mostovi su simboli tehničkog dosega civilizacije, sjetimo se samo Rima, velikih mostova diljem Europe. Dubrovčanin Paskoje Miličević proslavio se svojim mostovima na Pilama, tehničkim dostignućem hrvatske renesanse.
Teritorij Republike Hrvatske s druge strane Bistrine, ustvari ex teritorij Dubrovačke Republike s otokom Korčulom, jest prekogranični teritorij hrvatske države i ti građani nemaju ista prava kao i ostali građani Hrvatske, ali porezne obveze sigurno imaju. Svi se pitaju, zašto most i koliko će on koštati? Mi ne možemo micati granice fiksirane više - manje u XVIII. stoljeću, koje se ne poklapaju s nacionalnim granicama, ali o granicama nećemo. No, možemo spajati svjetove i to povezati raseljeni poluotok Pelješac s četiri malene općine koje su demografski na izdisaju, uz prividno demografski značajnijom aglomeracijom – Orebićem s hrvatskim kopnom.
Da se u noćima jeseni 1991. Ston nije obranio, zar bi Dubrovnik ostao u Republici Hrvatskoj? Zar bi povijest Domovinskog rata bila ista. Hrvatska se treba povezati uzdužno, jer je njeno zaleđe na jugu definirano već davnim egzodusom iz: XV., XVI. XVII., pa i narednih stoljeća, a u poraću II. svjetskog rata taj je proces okončan.
Pitamo se zašto mostovi stvaraju probleme kada se nije pitalo koliko je na primjer mostova sagrađeno preko Save, koliko je skupih športskih dvorana sagrađeno, koliko se potrošilo na bespotrebni luksuz, a koliko se misli potrošiti na gradnju autoceste do nekih "Lokvi".
Prometnice su žila kucavica zemlje poremećenih granica, granica koje izgledaju poput loše konjske potkove ili zagrižene jabuke. Pitamo se zašto neki političari smataraju nešto nepotrebnim, zašto Jug šuti? Možda netko želi da simbol hrvatske obrane – Dubrovnik i ne bude fizički integriran u hrvatski državni korpus. Most za Pelješac je potreba, a ne luksuz ma koliko koštao da se poveže država u jednu cjelinu.
Stanovnici hrvatskog Juga nalaze se u drugorazrednom vagonu vlaka koji kreće prema EU, a niti to ne mogu biti jer više od tri desetljeća nemaju niti vlak. Zašto moramo "čekati ulazak Bosne i Hercegovine u EU (cit. I. Dadić)" kako bi Dubrovnik, Pelješac i otoci bili sastavni dio Hrvatske i Europe. Nećemo valjda u Zagreb preko naplatnih kućica u Trebinju u kojima će sjediti snajperisti i tenkisti sa Žarkovice? Zašto neki gradovi mogu imati nagibne vlakove, autoceste, sve blagodati državne infrastrukture, a Dubrovnik ne.
Istarski ipsilon u punom profilu gradi se i dalje, riječka zaobilaznica s mnoštvom tunela i vrlo zahtjevnim vijaduktom izgrađena je i to medijima nije bespotreban luksuz u odnosu na Dubrovnik. Hrvatska kultura bi bila nezamisliva bez Dubrovnika i njegove okolice, pa stoga taj grad treba povezati s matičnom zemljom, kriza je samo izlika, new deal je ipak stari prokušani recept iz razdoblja velike gospodarske recesije iz tridesetih godina XX. stoljeća.
S poštovanjem,
Inicijativni odbor Udruge Pelješki most
dr. sc. Vinicije Lupis
dr. sc. Mirna Batistić
prof. dr. sc. Nenad Jasprica