Nakon termi na koje sam dan prije naišao, spustio sam se na pješčanu plažu pored gradića imena Acconija. Kad dođem na mjesto gdje želim noćiti, prošećem i razgledam potencijalna mjesta za šator. Tražim ravnu površinu zaklonjenu od pogleda. Nakon toga razmišljam hoću li biti izložen vjetru i na kraju imam li lijep pogled. Na toj plaži, susrećem mladi par u šetnji. Upitam ih koliko je sigurno tu kampirati, misleći na prolaznike i eventualne dolaske policije ili neke druge službe. "Noo, cinghiale", gotovo uglas mi odgovore. Shvatim da misle na divlje svinje. Prebacim temu na prolaznike ipak, jer čovjek je jedina životinja koja će ti eventualno nanijeti zlo, mada i u ljudsku dobrotu duboko vjerujem. Tu mi odgovore da se ne brinem, lokalcima sigurno neću smetati čak ako me i ugledaju. Nešto kasnije, kad je pao mrak, smjestim se na dinu iznad plaže i tu prenoćim slušajući vjetar kako udara po šatorskom platnu.
Kad laici popravljaju
Sljedećeg jutra krenem u smjeru kraja Kalabrije, odakle sam se planirao prebaciti na Siciliju. Do tamo je bilo nešto više od 200 kilometara, što znači 2 do 3 dana vožnje. Mada se krećem obalom, cesta je uglavnom daleko od mora, tako da more ne vidim. Vrijeme je tog dana bilo savršeno, ruta uglavnom ravna i nigdje mi se nije žurilo. Odlučim kako ću do 13 ili 14 odvoziti 70-ak kilometara, a ostatak dana provesti odmarajući negdje uz plažu. Imao sam plan.
Prolazeći kroz mali gradić imena Vibo Valentia, prvi put na talijanskom tlu ugledam McDonald‘s. Nisam bio gladan, no pažnju mi privuče natovareni bicikl poput mojega, parkiran ispred ulaza. Ovo mora biti znak, promislim. Uđem i po odjeći prepoznam vlasnika. Sjednem pored njega i krenem s pričom. Zove se Andre, Nijemac je, ima 44 godine i radi kao financijski konzultant. Upravo je između dva posla, pa je iz Berlina krenuo biciklom na put. Vozio je do naše obale, tamo ostao 4 ljetna tjedna, pa onda samo dva dana prije mene, istim brodom, iz Dubrovnika se prebacio za Bari. I on se kreće prema Palermu, gdje bi mu trebala iz Berlina doletjeti žena. Razgovaramo o iskustvu ovakvog putovanja i zaključujemo kako je baš društvo ono što čovjeku ovdje najviše nedostaje.
Obojici se svidi ideja da nastavimo zajedno voziti. Na prvom zaustavljanju, već nakon desetak kilometara, naslonim bicikl na zid i on pritom padne; pukne prednje svjetlo, te ono bitnije, iskrivi se jedna karika na lancu. Nekako dođemo do pumpe, pa nakon 2 sata muke, uspijemo izbiti tu iskrivljenu kariku, a lanac spojiti bez nje. Bicikl je ponovno bio u voznom stanju, no popravljen od nas dvojice laika, nije mi pružao sigurnost da ga dugo takvog vozim. Stoga se zaputim prema prvom servisu, a Andreu kažem da nema smisla gubiti vrijeme čekajući me. Ako uspijem riješiti bicikl, javit ću mu se.
Bila je nedjelja, znao sam da mi je Decathlon jedina šansa. Zaputim se prema njemu, pa ga nakon dva gubljenja, za koje opet krivim Google mape, napokon i pronađem. Bilo je već 18 sati kad mi u trgovini kažu da nedjeljom ne rade servise i da se vratim ujutro. Bio sam usred trgovačke zone, pa prvo što mi padne na pamet je otići do McDonald‘sa, u njemu provesti noć, i ujutro se vratiti u Decathlon. Odem provjeriti, no McDonald‘s radi cijelu noć samo za preuzimanje hrane, ništa od toga. U to me zazove Andre. Kaže mi da se upravo smjestio u apartman i da sasvim slučajno, ima dvije sobe te da se slobodno pridružim.
Dan kao avantura
Bilo je već 19 sati, a do tog gradića 50-ak kilometara. Očito je zapisano da ovaj dan bude avantura, rečem sam sebi i javim Andreu da krećem. Stavim bicikl u neku srednju brzinu i krenem voziti, iz straha da lanac ne pukne, nikako ih više ne mijenjajući. Noć se polako spuštala, a staza vodila preko šumskog prijevoja. Nisam imao svjetlo, pa sam na glavu stavio čeonu lampu koju inače koristim u šatoru pa sam uz pomoć nje vidio tek nekoliko metara ispred sebe. Auti su mi trubili jer nisam bio dovoljno vidljiv u mrklom mraku, na cesti usred ničega.
Oko 23 sata, staza napokon izbije na vrh prijevoja, pa krene vrlo strmi spust do podnožja brda u kojem se smjestila Bagnara Calabra, mali gradić koji prati dugu pješčanu plažu, a u kojem me čekao Andre i apartman. Kakav dan na kraju!
Andre se pokazao kao sjajan tip, prešao sam tog dana 110 kilometara, najviše do tada i ponovno se podsjetio na ono što sam na Caminu znao, a jutros bio zaboravio: možemo mi planirati koliko hoćemo, ali nekad su neki drugi znakovi toliko očiti, da je sve što moramo napraviti, samo se prepustiti, slijediti ih i duboko vjerovati da će na kraju sve biti dobro. Kao što i uvijek bude.
NASTAVLJA SE...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....