Odseljavanja radno sposobnog stanovništva iz Hrvatske ostala su ispod razine 2019., dok su doseljavanja u dijelu županija premašila pretpandemijske brojke. Usporen je egzodus radnika iz Hrvatske, svuda osim u Dubrovačko neretvanskoj županiji. Iz Dubrovnika, za razliku od ostatka Hrvatske, lani su selili čak i stranci!
U Dubrovačko-neretvanskoj županiji doselilo se 853 stranaca, a odselilo 907, dok većina jadranskih županija prednjači po većem doseljavanju u odnosu na odseljavanje stranaca. Pokazala je to analiza Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, o kojoj se ovih dana piše u hrvatskim medijima. Prema tom istraživanju omjer odseljenih i doseljenih lani se kretao od najpovoljnijih 1,5:1 u Splitsko-dalmatinskoj županiji, pa do 3,9:1 u Međimurskoj, za koju je to zapravo osjetno poboljšanje u odnosu na prethodnih nekoliko godina kad je omjer bio oko 5:1.
U većini županija taj je omjer danas osjetno povoljniji nego, primjerice, 2017. godine u kojoj je iz Hrvatske odselilo najviše građana od njezina ulaska u EU. Te je godine omjer iseljenih iz Slavonije, Međimurja, Podravine bio više od 10 odseljenih na jednog doseljenika, a u našoj Županiji na dva odseljena bio je jedan doseljeni, a toliki omjer bilježimo i prošle godine. Pretpandemijske i turistički rekordne 2019. odnos odseljenih i doseljenih bio je gotovo izjednačen, a sada se ponovo bilježi pogoršanje omjera.
Što je tomu razlog? Na prvu ruku već znamo - život je ovdje znatno skuplji nego u drugim dijelovima Hrvatske. Zašto onda odlaze stranci kojima su navodno prilagođene dubrovačke cijene? Posla ima za svih, pa na kraju i uvozimo radnu snagu. Izvan samog Dubrovnika i stanovanje je jeftinije, pa što je onda razlog tome da se Dubrovčani ne vraćaju doma i zašto nam doseljeni stranici odlaze? Pravo je to pitanje za dubrovačku gradsku upravu, slaže se dr. Antonije Đukić, dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Dubrovniku, čije je područje znanstvenoga rada upravo ekonomska demografija, a danas predaje na doktorskim studijima Univerziteta Adriatik u Tivtu.
- Razloga je mnogo više o skupoće života, kada govorimo o gradu Dubrovniku, jer najprije u prostornoj dokumentaciji, u GUP-u pa i u županijskim planovima taj se problem migracija radne snage uopće nikada nije tretirao. On je bio prisutan možda kratkoročno, no sada je već dugoročno pitanje što to nekome znači i kome što možete obećati. Hoće li se naći netko tko će reći ima 170 radnih mjesta? Jednostavno ne postoji neka vrsta komunikacije niti izvjesnosti što ima, a što nema, što se planira uložiti, ili u što se uložilo? S kakvom se investicijom krenulo? Ništa! I tu nastaje problem. Česte promjene i nedosljedna primjena metodologija u povezivanju s time, neusporedive vremenske serije podataka i više ne možete dobiti nikakvu sliku. Danas je naime pet ili deset posto mnogo, ako je manje ili više stanovnika. Sve su to stvari na koje se mi nismo niti pripremili – govori dr. Đukić. Kada je riječ o Dubrovniku navodi rezultate jedne također prošlogodišnje ankete gdje svaki četvrti građanin Dubrovnika smatra kako je Dubrovnik ugodan grad za življenje, a to isto misli tek svaki deseti turist.
- Evo što su građani rekli o Dubrovniku u jednoj riječi koja im nije bila unaprijed ponuđena na izbor. Bilo je dakako puno pozitivnih riječi, oko 60%, no evo kojim riječima su opisali Dubrovnik negativno i to mogu biti razlozi: neorganiziran, zatvoren neaktivan, netaktičan, nepošten, zaostao, zavidan, dvoličan, mrtvilo, nagrđen, asocijalan, nemaštovit, neplanski, ograničen, zagušen… Turisti su za negativno rekli sljedeće: malen, zatrpan, bučan, netaktičan, riskantan, smiješan, zatvoren, dalek, divlji, istrošen, grub, statičan, tvrdoglav, uspavan, ukočen… Ne želim nikoga prozivati, no ovaj problem nije se nikada našao kao tema rasprave na Gradskom vijeću, niti nekom okruglom stolu. Nekako se misli da će se to samo od sebe riješiti. Kako se primjerice riješila povijesna jezgra za stanovanje? Nikako. Platilo se sto tisuća dolara Zavodu u Zagrebu za Plan upravljanja, a to nije nikome interesantno. Ovaj problem doseljavanja nitko nije potaknuo. Evo primjerice, grade se POS stanovi, no ja mislim da ne može biti stan razlog da čovjek negdje dođe. To može biti samo dodatan razlog, uz posao. Monokultura turizma je apsolutno jedan od razloga odlaska ljudi. Mlad čovjek, on želi živjeti od onoga u što je uložio znanje. Ako se taj trenutak ne pojavi tražit će ga vani. Sve su to ključni problemi za nas - govori dr Đukić.
- Nužno je donijeti prave mjere, i to takve koje se moraju provesti jer nema više vremena - navodi primjer jedne mjere iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada je svoje objekte u Dubrovniku napustila ondašnja vojska. - To je tada bio jedan od preduvjeta da grad bude mirniji, da ljudi ne vide uniforme na ulici. A mi danas uvlačimo sve i svašta u Dubrovnik – govori dr. Đukić. - Ne može se više dogoditi da netko najavi investiciju i onda se ne javi deset godina. Ovo je ozbiljan problem i traži zakonske mjere. Cilj je građanin Dubrovnika, da ono što je ostalo ostane, a potencijal koji je spreman otići da ga se zaustavi - govori dr Đukić.