- Poduzetnica je riječ koja dosta fancy zvuči s obzirom što sve jedan čovjek koji se okuša u privatnom sektoru prođe. Nema tu rođaka, ljubavnica, kumova i ostalih da ih uvaljuješ da rade, eto, jer od plaće se mora živjeti, a isplaćuje je netko drugi. Ova bolest, osim što oboljelima napada pluća, udarila nam je svima na psihu. Državne institucije su napravile to da su dale potpore za očuvanje radnih mjesta.
- Ti iznosi su manji nego da su svi ti ljudi završili na Zavodu za zapošljavanje, ne radili i primali više novca. Sad radimo i primamo manje, paradoks, ali nevjerojatno je koliko su manevarski to odigrali i PR-ovski se rasula sindikalna spika da su "zločesti zlorabitelji" aka poduzetnici DOBILI džabe lovu od države. Još nisam izračunala kako su zapravo pomogli svima jednako. Trebalo bi uprijeti prstom u one koji taj novac isisavaju, pa ga nema za nikoga. Samo parafiskalnih nameta u Hrvatskoj je preko 480, ja znam nabrojati možda 10-12, ostalo je sve zbunjujuće zamotano u klupko birokracije koje ne mogu otpetljati ni ovi što su to smišljali kao opravdanje za otvaranje bespotrebnih radnih mjesta za rođake i ljubavnice s početka priče.”
Zapetljano klupko birokracije
Grkeš dodaje kako je veliki problem kidanje glave malima, dok javni sektor ima samo 'kozmetičke' promjene, ako ikakve, a svi ih plaćamo.
- Do ovoga je dovela viša sila i kao takvu se treba situaciju i tretirati. I to se sve dogodi u momentu kada smo sve zalihe ostavili u zimi, u ulaganju u nove projekte i tekućim troškovima. Lanac dugovanja koji se sad stvara ne odgovara nikome. A da su se otpisala 3 mjeseca bilo bi kao da nam je dano 25 posto popusta na razini godine. Banke su sve samo odgodile, plaćamo kamate i sve ćemo jednom platiti. Otpis. Otpis. Otpis. Presjedavajući smo EU, trebali smo malo agresivnije reagirati, povući sredstva za pomoć. Jos se dogodi potres u Zagrebu... Ali kako otpisati ako je nas 750 tisuća na minimalcu, a javni sektor je pod kozmetičkim smanjenjem plaća? Od čega odrezati točno? Uvijek tvrdim da veliki dio javnog sektora mogu zamijeniti aplikacije, sad se to i vidi. Što je s režijama? Nikome nisu poslali smanjene račune,samo na računu za vodu imamo 11 nameta.”
Otvorili smo granice i sad čekamo da nam netko dođe, Slavica navodi s kojim se neradom susreću kad su u pitanju oni koji bi trebali pomoći da se ti ljudi dovedu, ostanu kod nas i odu neokrznuti našim 'ne znamo kako ćemo'.
- Paul Bradbury je Irac koji živi u Hrvatskoj i od koga sam dobila više informacija o turizmu nego na razini cijele države. Niti jedan jedini mail nismo ni mi, ni naši privatni iznajmljivači, dobili od TZ. Gospodarska komora nas je obavještavala o promjenama, mjerama itd. Zašto je problem bio napraviti platformu kao COVID na viberu ili onog Andriju za medicinsko stanje, pa da se netko sjetio otvoriti npr. Tvrtka za turističko stanje, informacije o potencijalnim karantenama i o otvaranju granica, uvjetima? Pa da rade update stalno kako se nešto promijeni? Naravno da je turizam jedina grana, kao 20 posto BDP, a u realnosti puno više jer su i drugi indirektno vezani za njega. Imamo najviše poreze u turizmu, od svih zemalja, a pogotovo od ovih koje nas okružuju, a nude slično što i mi. Nikad neću shvatiti kako jedan Cipar i Malta imaju cjelogodišnji turizam, a kod nas u Dubrovniku 1.11. kao da netko ugasi svjetlo. Uvijek nas se napada za cijene, vjerujem da bi bile dosta pristupačnije da imamo opciju zarađivanja cijele godine i da nam nameti ne dignu sve, pa od onoga što ostane pokrivamo hladni pogon zime. Odgusta bi radili svi mi cijelu godinu. Onda ne bi dolazilo do ludila od sezonalnosti i "odrađivanja" jer imamo kratko vrijeme, nego bi se svi disperzirali.”
Tehnologija im je 'problem'
Prema njezinom iskustvu, malo volje i informatičke pismenosti bi zlata vrijedilo.
- Neki dan su krenuli s pričom da stranci moraju platiti 200 eura da se testiraju. Predložila sam da mi to platimo kao država, svakako bi nam se vratilo kroz poreze i sve ostalo kroz potrošnju. Dan kasnije Island objavi da pokriva svim gostima testiranje. Možda tog testiranja neće ni biti, ali udarili su veliki PR time. Mi smo spori, veliki, slabo okretni, tromi i možda i mi ponudimo to isto, ali tamo u 11. mjesecu kad netko kome je to posao preda papir na šalter 1, ovaj ga preda u drugi odjel, ovaj ga ostavi na očitovanje trećemu, ovaj vrati nazad jer fali jedno slovo, pa eto zašto je kod nas sve sporo. U nekoj Estoniji se to rješava s tri klika miša, bez procedura, klasa, urudžbenih brojeva, sto kazina. Je li normalno da jedna ovako mala i bogom dana zemlja ima 330 turističkih zajednica s 229 direktora na čelu, sakriva broj zaposlenih i onda jedan portal otkrije da za plaće godišnje ode 300 milijuna kuna. 300 MILIJUNA?! Imamo ministarstvo turizma, a jedna Austrija koja zarađuje od istoga više nego mi, nema odvojeno ministarstvo turizma nego je pri ministarstvu gospodarstva. Doduše, imamo mi i agencije za turizam, institut za turizam i sve lijepe institucionalne prefikse najdražeg nam turizma koji su se mogli izmisliti. Ili idemo nazad u komunizam ili nek' nas puste da radimo, a nek' režu izmišljena mjesta, a ne nama malima grkljan. Treba nas pustiti da radimo, do daljnjeg maknuti fiskalne i parafiskalne namete kako bi se sami refali i spasili firme i ljude koji su srce svake firme."
I njezini su djelatnici na mjerama, ostalo ih je 13 koji čine jezgru dviju tvrtki, s početkom sezone zaposli se još 30-ak ljudi. Sve su ih, kaže, odmah na početku morali odbiti, a raditi se i dalje mora jer troškovi ne padaju. Privatni sektor, kaže Slavica, dobro će se napatiti dok javni ostaje gotovo neokrznut.
- Jučer se javio neki bivši načelnik i pričao mrtav-hladan kako je četiri godine primao 16 tisuća kn neto plaću, objašnjavajući svoju funkciju tako da je samo rezao vrpce i polagao vijence. Što da više komentiram, lik je s tom izjavom izašao u novinama. Digitalizirati, rezati, informirati, surađivati treba. Što će jednom načelniku zamjenik, pa tajnica, pa savjetnik itd. Je li stvarno svaki naš političar mora imati tajnicu, službeno auto i vozača? Nema svoje auto? Ne zna sam voziti? Pa ako hoćeš funkciju onda lijepo koristi svoje auto, sam se vozi, sam se savjetuj u selu od 4000 ljudi. Ako ne možeš, žao mi je - nisi ispunio uvjete natječaja da trebaš imati vozačku dozvolu i nisi dovoljno sposoban da sam zapišeš tri zadatka i 4 sastanka u rokovnik. Rasipanje me nervira jer znam koliko se mi svi stiskamo da poplaćamo sve što imamo platiti, a tamo netko sve to uzima zdravo za gotovo. Kad čujem za radno mjesto kafe kuharice u 21. stoljeću naježim se, a toga se sjetim svaki put kad prošetam iz ureda u hodnik na kafe aparat„- priča Slavica koja neprekidno dobiva mailove i poruke što drugih obrtnika i poduzetnika, što običnog svijeta koji se ne snalazi u mjerama, zahtjevima, neizvjesne su budućnosti i ne znaju kome se obratiti. "Meni je", priča, "dodijalo odrađivati tuđi posao i sama 'lajati na mjesec'."
Ljudi, počnite reagirati!
- Prvo bih voljela da svi počnu javno govoriti što im smeta jer sigurno ima utjecaja. Vidi se po Glasu poduzetnika, a u vrijeme socijalnih mreža i svega što imamo na raspolaganju, vjerujem da svatko tko želi i može, vidi. Turizam je situacijski, tvrtke su živi organizmi i imamo radno vrijeme 24 sata. Ako neke institucije žele postojati i raditi u turizmu, moraju se prilagoditi tome. Biti dostupni 24 sata, informirati, gristi i nitko od nas ne bi njorgao što plaćamo. Znate li npr. da se turistička članarina plaća kao postotak od prometa firme? Pazite, prometa, ne prihoda, što znači da možete godinu završiti s 200 tisuća kuna gubitka, ali npr. 10 tisuća kn turističke članarine morate platiti. Ubijemo se da dođemo do gostiju, pa oni rezerviraju, pa dođu i sad dok su tu mi moramo letat okolo hvatat ih da nam daju putovnicu, da ih prijavimo. Ne može se to raditi nekako drugačije? Nek' razmisle.
- Govorim iz pozicije građanke koja plaća poreze ovdje, ovdje stvaramo dodatnu vrijednost, samo mali kotačić koji pokreće nešto. Nisam oporba nikome, dapače, jako sam sretna sad s projektima koji se trenutno rade po Gradu, sve je to lijepo, na lokalnoj razini, nama je problem ta najveća slika koju kad pogledaš vidiš samo jedan ogromni oblak poviše države koji samo što ne saspe kišu problema, samo što sve ne popuca. U tim javnim službama najviše ispaštaju najniže pozicije ljudi koje svakodnevno trpe naše frustracije po šalterima. Toliko puta mi ljudi pišu i zovu i šalju linkove „E, jesi vidjela ovo?”, ja samo odgovorim - ma piši sam, neću ja lajat' sama, tko sam ja na kraju krajeva? Neki aktivist? Samo želim da nam svima bude bolje i da savjest proradi kod onih kod kojih treba, moramo ukazivati na nepravdu svi mi. Nemam titulu, imam višu spremu, ali imala sam uvijek volje za raditi i stvarati, i ne podnosim blokade u ikakvom smislu jer nas ograničavaju i ne daju nam da rastemo ni kao ljudi, ni kao narod. Savjest je jedino što nas treba blokirati kada se nešto radi jer onda odustanemo od tog neispravnog. A ne da, nakon što nas smijene, uzmemo još 6+6 za cooling glave, kao naša bivša ministrica s Mercedesom ispred ulaza za kojeg ne zna čiji je. A mi samo odmahnemo rukom, puhnemo i prokomentiramo - a jesi vidio ovo? Ne bi trebala karavana proć', treba odgovorno vratiti sve."