U turizmu kronično nedostaje radne snage, ali trenutno i otvorenih objekata u svrhu turizma. Ili se čeka da se sezona zahukta ili čekaju potreban kadar. I dok se govori o manjku od 30 pa i više tisuća radnika u turističkom sektoru dok na Zavodu za zapošljavanje čeka nekoliko tisuća radno sposobnog stanovništva, gorući problem hrvatskog i dubrovačkog turizma pokušali smo sagledati očima radnika u tom sektoru.
Dobar, loš, zao
- Preskup je smještaj ili ga nema. Ne može čovjek koji dođe u Dubrovnik plaćat' smještaj tri, četiri tisuće kuna a radit za pet ili šest. Dok plati račune i gorivo, sve što zaradi ostavi tu. I do gazde je, neki su dobri neki loši, a ima i onih po sredini. Ljudi imaju negativna iskustva. Dođe i odradi dva mjeseca u sezoni a ne dobije plaću. Gazda uzme milijun kuna po sezoni, a radniku ne da plaću. Ljudi se opeku jednom i ne vrate se – kaže nam Slavonac, već devetu godinu Dubrovčanin. Kod poslodavca mu je dobro, kaže, '90 posto je zadovoljan'.
- Imamo OK plaću u odnosu na ostale. Zamisli one s plaćom od 5 tisuća kuna! Dok platiš stan i režije, nemaš što jesti – kaže nam ovaj djelatnik u turizmu i otkriva kako je prosjek plaća u ugostiteljstvu 5500 kuna, pet je minimum. Napojnica je relativna stvar, 'nekim gostima nije u navici ostavit bakšiš'.
- Nama jest kunu dvije u kafiću, deset, dvadeset kuna u restoranu. Možeš imat jedan dan 20 kuna, jedan sto a treći ništa. Ne možeš stanarinu namirit' od bakšiša' – odgovara na upit može li onih 10 posto do potpunog zadovoljstva poslom nadoknaditi napojnica.
- Tko se opeče, spakira se i ode dalje. U zadnjih deset godina bilo je puno ljudi iz Slavonije, Zagreba, a koliko ih je sad? Da im je bilo dobro, bili bi tu. Imao sam 20, 30 kolega iz struke koje sam ovdje upoznao, isto su bili iz Slavonije. Otišli su. Vjerojatno su nabasali na neku firmu u kojoj su potezali za male novce – kaže nam Slavonac koji plaća podstanarstvo u Mokošici.
Uz problem smještaja, ovaj Slavonac s usvojenim i 'đe' i 'kenova', nabraja i problem usmjeravanja djelatnika u druge struke u zadnje dvije pandemijske godine, a problem vidi i u sezonalnom turizmu.
- Nema čovjek od života ništa ako nije stalno zaposlen, niti kredit može uzet' za auto i stan sebi priuštit! Bruka je ovdje raditi 10 godina a ne moći uzet' kredit i imat' svoja četiri zida, jer što bi dao za stanarinu, dao bi za ratu kredita i imaš stan na kraju – kaže nam sezonac koji s krajem ljeta završi na novčanoj naknadi za nezaposlene. Još je zadovoljan jer uspije 'skupiti' devet radnih mjeseci u dvije godine kako bi primio naknadu, a 'ima restorana koji ne rade devet k'o mi, nego šest mjeseci'.
- Uvijek su problem uvjeti. Više se cijeni radnik sa strane nego domaći. Radi se za istu plaću, a radniku sa strane se još plati smještaj i hrana pa ispada da on ima 10, a ti 6 tisuća kuna plaću. Normalno da nitko ne želi tako radit'. Gazde se ne drže 40 radnih sati tjedno, radi se svaki dan. Zapisuje se da si bio slobodan jedan dan, a ustvari nisi – kaže nam Dubrovčanin kojemu je tamo gdje radi super jer mu je gazda stranac.
- Radim već šestu godinu. Nama je restoran zatvoren i u sezoni nedjeljom jer do subote odradimo 40 sati, a stranac to poštuje, da netko naš to napravi nema šanse. Strani gazde se drže ugovora o radu, a naši ne i to je cijeli problem. Oni koje poznam i rade u turizmu, redom se žale da nemaju slobodan dan. Nije da ljudi ne žele radit, odrade i slobodan dan jer će zaradit' bakšiš, ali u kolovozu već padaš s noga – ističe. Začaranim krugom naziva problem što dubrovačka zračna luka radi sezonski. Nema zimske ponude pa nema ni gosta, tako da većina u turističkom sektoru radi sezonski.
- Imamo sreću da smo otvoreni cijelu godinu, uboli smo pos'o samo tako – kaže za sebe i kolegicu.
Zaradi milijun, malo mu!
Ima i formulu za one koji hoće raditi cijelu godinu:
- Treba se prilagodit' domaćoj čeljadi, a ne kad dođe ljeto gledaš samo strance, a domaće k'o da ti je neprijatelj ušao u objekt. I onda bi ti domaći što si ga škartir'o ljeti, trebao činit promet zimi, ne može tako. Sve gazde za koje sam radio, zaradili bi jedne sezone napamet govorim milijun i malo mu je. Dogodine zaradi 500 tisuća više pa mu ni to nije dosta...
Dodaje nam još pokoju mudru:
- Trebalo je onda kad je bilo radne snage dati normalne uvjete rada lokalcima i tako ih zadržati. Sad ne bi bilo problema s radnom snagom.
Srećemo još jednog Slavonca. I on je poželio ostati anoniman, što nas ne čudi. Na radu je u gradu četvrtu godinu. Ovaj konobar radio je i u jednoj renomiranoj hotelskoj kući u Dubrovniku. Pitamo ga kakvi su bili uvjeti rada?
- Evo me ovdje i tu mi je super, gazda je dobar – time nam je sve rekao ali i dodao:
- Tamo malo tko od naših hoće radit', dovode sve Trebinjce. Tko bi radio cijelu sezonu u hotelu za plaću od pet i pol tisuća kuna i to još prekovremeni, po cijele dane. Još poslovođe zaposle ljude koji nikad tacnu nisu držali u ruci pa onda radite za sebe i za njih i ispravljate njihove greške. Neće to nitko radit, ni za duplo veće novce.
Pitamo ga za Slavonce, kaže, nema ih 'otišli svi u Njemačku, bolja je plaća'. Pa smo se mi okrenuli jeftinijoj radnoj snazi iz mahom susjednih zemalja, ali i Filipina, Indije, Nepala...
- Pričaju da će Ukrajince ove jadne izbjeglice zapošljavat'. Ljudi bježe od rata i strahota a oni bi da im ođe još i rade – negoduje sugrađanka, djelatnica jednog dubrovačkog lokala. Tu joj je dobro ali radila je prije u hotelu i nema lijepe uspomene.
- Vlasnici smatraju da im je isplativije dovest' jeftiniju radnu snagu izvana, a opet njima plaćaju smještaj i hranu i dođe im na isto. Nema tu računice. Onda se domaći osjeća manje vrijedan jer bez obzira ako imaš krov nad glavom, opet plaćaš i režije, a možda si i podstanar. Bilo je situacija da zbog manjka radne snage trebaš odradit' slobodan dan, ali dobro, preživi se. Kratka nam je sezona – kaže nam zadovoljna što ima stalan posao.
Iglene uši
U iščekivanju gosta,a prošlo je već 11 sati, dvojac na vratima lokala nam govori kako je u Dubrovniku teško zadržati radnika jer 'može poć' i nać' novi pos'o u roku pet minuta'. Ovi Dubrovčani su u stalnom radnom odnosu, svjesni kako je to danas u turizmu ogromna prednost jer 'ima onih što natovare radnika u tri ljetna mjeseca, a malo plate'.
- Tu sam deset godina i plaća je uvijek ista, ali prije se drugačije gledalo. Dobio si pos'o, bio si zadovoljan onim što imaš. Sad svatko može birat' gdje će radit'. Okrenulo se sve. Prije je bilo hoćeš radit' ili nećeš. Sad radnik dođe, naučiš ga posao u mjesec dana, a njemu puhne, pa ode ća. Nema grižnju savjesti što će druge ostavit na cjedilu u srcu sezone. Više nema odgovornosti – primjećuje naša sugovornica.
- Ne fali radne snage, nego budala za radit' džabe. Ako ovu sezonu izvučemo, bit će to kroz iglene uši – dobacuje nam jedan sugrađanin u prolazu.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, oko šest tisuća mogućih turističkih djelatnika je na burzi, nedostaje ih pet puta više. Pitanje je hoće li oni s burze naći posao u turizmu. U zadnje vrijeme primamljivije djeluje uvezena i jeftinija radna snaga koja nije zahtjevna. Kod domaćih očito visina plaće presuđuje. Problem je i što se u zadnje dvije godine turističke stagnacije, dio radnika iz turističkog sektora preusmjerio u trgovinu, građevinu... Dio je preko granice potražio bolje plaćene poslove. A najnoviji Popis stanovnika pokazao je nezavidnu situaciju - manje nas je za 400 tisuća. Bazen domaće radne snage lagano presušuje. Zadržati preostale značilo bi povećati plaće, što bi u uvjetima krize koja drma svijetom trebalo svima. Povećanje plaća i poštivanje prava radnika siguran su put da nedostatnost radne snage u turizmu ne bude više gorući nego samo problem.
