Prosječna plaća konobara u Dubrovniku je oko tisuću eura, za kuhara je mnogo veća a razlike u velike, podaci su kojima raspolaže područna povjerenica STUH-a Dolores Lujić. Usto dodaje, ta zanimanja tijekom sezone uglavnom dobivaju i nagrade koje povećavaju prihode radnika. Izjave poput one istarskog ugostitelja, u kojem kaže kako nitko ne želi raditi konobarski posao za nešto više od tisuću, a kuharski za plaću od dvije tisuće eura, odjeknu u javnosti. Pročelnik na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku, dr. sc. Tonći Svilokos se slaže kako je pretenciozno reći da nitko ne želi raditi.
- Vrlo je moguće da se u turizmu nude visoke plaće, ali treba reći da su ti naši konobari i kuhari pošli negdje drugdje, a poslodavci nisu iskoristili raniju priliku motivirati ih da tu ostanu. Treba se pomiriti sa stanjem na tržištu rada, a ono je takvo da smo primorani tražiti radnu snagu u istočnim zemljama kako bismo nadomjestili domaće radnike koji su pošli iz države. Posljedica je to kratkoročnog gledanja na stvari. Načelno, dobro je da nedostatak radne snage tjera poslodavce na podizanje plaća. Kod nas su od visokih cijena daleko veći problem niske plaće, smiješne iz perspektive Zapada. Od toga se ne može živjeti – komentira Svilokos, osobito ako je riječ o sezonskom poslu pa se prihodi stečeni u jednoj polovici moraju raspodijeliti na čitavu godinu.
Prosječna plaća u siječnju iznosila je 1.094 eura, a medijalna neto plaća 930 eura. Dubrovačko-neretvanska županija je ispod državnog prosjeka. Za Dubrovnik se takvi podaci ne vode. Fina je uz Dan Grada objavila zastarjeli podatak iz 2021. godine, a tiče se prosječne plaće u poslovnom sektoru. Iznosila je 5.953 kune, dobrano ispod državnog prosjeka. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna mjesečna plaća u djelatnostima pružanja smještaja, pripreme i usluživanja hrane i pića daleko je ispod državnog prosjeka i navedenih iznosa kojima se mami radna snaga u sezoni.
Brojke se ne podudaraju s općim dojmom da se ovdje živi na lovorikama.
- Postoji očigledan problem u podacima. Mislim da se zaista na području Dubrovačko-neretvanske županije živi bolje nego što ti podaci govore. Dohodci koje stanovništvo ovdje ostvaruje ne ulaze u taj prosjek plaća. Velikim dijelom zarađuju od imovine, od nekretnina, a to nije prikazano u podacima o dohotku. Vezano uz to, problem je državne strategije po kojoj se dohodak mnogo više oporezuje od imovine – komentira Svilokos.
Prihodi od imovine nisu jednako oporezivani kao rad. No, iznajmljivanje je često pitanje nužnosti, ne luksuza, pa ljeti iseljavaju iz vlastitoga doma da bi dodatno zaradili. Kako drugačije preživjeti u gradu visokih troškova? Stanovnici Dubrovnika, koji imaju nekretninu primjerene kvalitete za iznajmljivanje, barem imaju tu mogućnost davanjem vlastitog kreveta u najam pokrpati obiteljski budžet. Takvu priliku nema mnogo stanovnika u unutrašnjosti, ističe Svilokos.
- Privatni iznajmljivači se sigurno ne vesele većim nametima. Nikoga ne veseli dodatno porezno opterećenje, ali s druge strane, na stvari treba realno gledati. Netko treba platiti zdravstveni sustav i ostale troškove države. Pritom bi država trebala voditi računa da se prihodi od poreza racionalno koriste kako se ne bi događali propusti i gubitci, odnosno da se, kad spominjemo zdravstvo, poveća učinkovitost i kvaliteta usluge koju dobivamo u tom sustavu. Ako plaćam zdravstvo jako mnogo, očekujem jednako kvalitetnu uslugu, a to, nažalost, nije slučaj. Štoviše, još sam primoran ići u privatnika ako želim u primjerenom roku doći na red. To ljude ljuti – komentira sugovornik.
Plaće se javni sektoru teže povećavaju, kaže sugovornik. Ono, za razliku od privatnoga, ne pati od nedostatka radne snage, ali pati od negativne selekcije. A, za prosperitetno društvo, javni sektor mora se temeljiti na kvalitetnoj radnoj snazi.
- Nadam se da će plaće rasti brže nego što rastu cijene. Samo se tako možemo približiti zapadnim uvjetima života. Nedostatak radne snage doprinosi da se plaće približe onima koje se mogu zaraditi u Njemačkoj – kaže sugovornik.