Neki među nama stvarno glume bogove. Svi znamo da postoje, ali još ih nitko nije vidio. Na radnom mjestu, npr. Stalno su neđe drugo i mahnito rade za ‘našu stvar’. Koja je to cosa nostra, pitaj Boga. On lijepo zbori, odgusta ga slušat, ali kad staviš crno na bijelo što je napravio, pojavi se jedna velika praznina. Ja nisam bog, ali ako ste već navalili, eto, mogu biti nimfa. Toliko sam lijepa! I čega god sam se dotakla, iza sebe sam ostavila trag. Pa taman u tvom zahodu kad sam ti došla u goste. Sestro, i to ti je trag. S moje strane, ko u Hektora.
A naš ‘bog’ ni s kim više ne priča. Osim ako ga napeto ne slušaš i na svaku treću ne klimneš glavom. Ko onaj kučak što ga stavljaju u auto na stražnje staklo. Jer, ‘bogovi’ uglavnom ne pričaju s običnim narodom. Toga ti ima samo u grčkoj mitologiji. A tamo ti se, brale, ne zna ko koga i svi su jedni drugima svojta. Eto, npr. Edip. On je sam sebi bio brat. Eto odakle crpe teme scenaristi glupih serija. Naš ‘bog’ je brand. Trade mark. U doslovnom prijevodu, zaštićena marka. Naime, on se obraća samo izravno Zeusu. Bogu bogova. A kao što znamo, Zeus, stari pedofil i veliki hebač, bio je tašt.
Ajme, što fenomenalno izgledate! Nisam vas prepozno! – ide razgovor od kojeg prisutni dobivaju proljev. I stomačnu virozu. I vaginalni iscjedak. Da skratim, iz svih rupa krene curit. Što je najgore, ‘bog’ je sebe izvrsno prodo. Kažu, čudni su putovi Božji. Tu i tamo pred većim skupom prosere nešto što je sinoć vidio na telki ili u novinama pa mu se učinilo iznimno pametnim za komentirat. Uglavnom negativno. I pismeno i usmeno. Tuđim riječima. Tuđe mišljenje. Drugi blenu misleći – ti sveca, koji je ovo profesionalac i intelektualac. Ja blenem misleći – koji je ovo moron, rane ti Irudove!
Nešto u mom izrazu lica, možda stisnuta usta ko da sam sisala limun, ‘boga’ podsjeti da je bio prah i da će se u prah pretvoriti. Odonda se izbjegavamo. On, zato što sam njegova loša savjest. Ja, zato što počnem curit. Iz svih gore navedenih rupa. Potom on i dalje nastavlja glumit zaposlenog. A ja nastavljam biti zaposlena. No, ‘bog’ očajnički treba svakodnevnu potvrdu svoje božanstvenosti. Pa krene grupiranje. Grupnjak. Đe se ne zna ko koga. Valjda da bi bili jači. Jer su pojedinačno slabi.
Ah, te večerice, te posjetice, ti tračevi po kafićima za što jedan normalan čovjek do grla u poslu i nema baš vremena. Mi smo taaaako jedna božanstvena ekipa, a ostali su goli kua. Olimp, čovječe. Nažalost, blizina oltaru uvjetuje i višak lemozine. E, to me boli. Hebe mi se za slavu. Daj mi lovu! (Show me the money! - iz filma Jerry Maguire).
Kojoj se, bez obzira u kojeg boga vjerovali, klanja sav moderan svijet. Biblijsko zlatno tele. Zlatu se svijet klanja, kaže vječni Držić. Nekako mislim da i ovaj virus ima vezu s time.