Nažalost, dogodilo se točno ono što sam predvidio, a iskreno govoreć, bilo je za očekivat. Prije otprilike godinu dana napisao sam kolumnu s naslovom “Hoće li Pelješki most napraviti dubrovačku verziju Route 66?” Poanta je bila u tome hoće li nova cesta koja vodi do Pelješkog mosta zatvoriti obiteljske obrte na staroj cesti te dovesti do pada broja tako potrebnih turista?
“Cesta je bila žila kucavica mnogim mjestima na tom putu. Zapravo, mnogi su se biznisi razvili i narasli upravo zahvaljujući ovoj cesti. Nastale su zajednice, cijele obitelji živjele su od prodaje, izgrađena je infrastruktura,” riječi su koje sam svojedobno napisao u lanjskoj kolumni.
Kad poludi GPS
Prošlog sam tjedna bio poslovno na Korčuli. Vozio sam novom cestom i zaista je puno brže, prizori su toliko lijepi da se ponekad teško skoncentrirati na vožnju. Korčula me dočekala predivna, kao uvijek. Nije gužva kao u Dubrovniku, osim, naravno, reda za trajekt i borbe za parking. S obzirom da mi je nakon obavljenog posla ostalo viška vremena, odlučio sam se kasno popodne vraćati starom cestom koja vodi paralelno s novom.
Nisam se ovuda provezao godinama. Prvo što sam primijetio i to moram reći je to da su GPS i sva aparatura totalno poludjeli. “Okrenite se prvom prilikom,” – “Okrenite se polukružno kad to budete u mogućnosti,” doslovno je stizalo s komandne ploče.
Slušajući poruke upozorenja izgledalo je kao da sam zašao iz demilitarizirane zone Koreje u Sjevernu Koreju! Ignorirao sam pristigle poruke, ali pretpostavljam da ih turisti prate. Dakle, put do Stona dugačak je 14 kilometara. Zašao sam kroz prvi zaselak a da nisam sreo i jedan automobil i to u oba pravca. Nula! Namjerno sam vozio sporo jer sam bio kuriozan ima li koga. Skrenuo sam u nešto veće selo, Sparagoviće i kao da sam zašao na cestu duhova.
Tu i tamo poneki zalutali biciklist. Nakon što sam prošao pored nekoliko kuća, ponovo sam usporio i na kraju se zaustavio. “Znači, ipak je istina,” rekao sam sebi u bradu. Negdje u prašini krio se znak koji je nekad privlačio putnike. Na njemu je pisalo “Wine Tastings/Olive Oil.” Očigledno, nema više ni kušanja vina ni prodaje maslinovog ulja.
Oaza usred pustinje
Prozori i vrata na kući bili su čvrsto zatvoreni. Pretpostavljam da otkad je otvorena nova cesta ovdje nitko nije natočio čašu vina. Ironija je u tome što sam u daljini mogao vidjeti stotine automobila, kamp kućica i autobusa kako prolaze novom cestom. Situacija je bila jasna – svuda uokolo zatvorene vinarije.
Štandovi malih OPG- ova prazni, a na njima leže ulične mačke. Skoro sam stigao u Ston i zaključno sam na tom putu vidio dva auta, jednog lokalca i jednog Poljaka koji se, sudeći po zbunjenom izrazu lica, izgubio. I da, susreo sam par biciklista. Izgleda da je zahvaljujući novoj cesti nastala najduža biciklistička staza na hrvatskom jugu. Međutim, sve ostalo je mrtvo.
Nigdje više nema za kupiti voća, povrća, a ni vina. Nadam se da su svi ti ljudi pronašli neke nove načine za plasman svojih proizvoda. I nakon svega, ipak sam našao oazu usred pustinje. Jedan OPG i dalje je bio tamo i prkosio novom vremenu. “Pretpostavljam da je pao pos’o,” rekao sam simpatičnoj gospođi.
Izraz njenog lica pružio mi je odgovor. Hrpe freškog voća i povrća stajale su na suncu. Kupio sam nekoliko dinja i pošao prema Stonu. Suma sumarum, u vožnji starim putem sreo sam dva auta. “Najmanje su četiri mjesta van radara.
Ako žele miran život, onda je to u redu, međutim, ako im stara cesta donosi kruh na stol, onda nikako nije dobro,” rečenice su iz moje lanjske kolumne. Pretpostavljam da je to cijena napretka.
Most je donio zaista velike promjene za cijelu regiju, ali promjene mogu biti pozitivne i negativne. Ne bi me začudilo ako znakovi “Wine Tasting” uskoro budu zamjenjeni s onima “Na prodaju”. Stara engleska poslovica kaže “Nečiji gubitak, nekome je dobitak.” I točno je tako.