Dok sam jeo doručak na taraci, na ogradu je sletjela ptica, vjerojatno se diveći mom pravom engleskom doručku u ovom čarobnom okruženju. Osjećao sam se poput Sir David Attenborougha, Medvjeda Grizlija i Marka Twaina u jednom. U jednom trenutku imao sam čudnu potrebu da upalim vatru, pijem vodu s izvora i lovim divljač za ručak.
Povratak prirodi i bijeg od pandemije upravo je ono što mi je trebalo. Ako nas je pandemija nečemu naučila, onda je to kolika je snaga prirode...
Ima nešto u tom povratku prirodi, nešto od čega se odmah osjećam bolje i što me oslobodi svih briga. U sjeni velikog hrasta svi problemi izgledaju puno manji. Ne znam radi li se o zelenilu koje me okružuje, orkestru ptica koji složno pjeva, o izostanku ljudi, ali mislim da je kombinacija svega nevedenog. Provesti noć na stablu, u divljini, u zagrljaju šume bio bi idealan način za napuniti baterije. A to sam upravo radio prošli vikend.
Sjećam se kao dijete, moj je tata sagradio impozantnu kuću na stablu u nas doma, iza kuće, oko velikog bora. Bila je na dva kata, i vjerojatno bi, da je građena ovdje, za nju trebalo ishoditi projektnu dozvolu, dozvolu za gradnju i zatražiti promjenu GUP-a. Ljeta sam provodio u zemlji mašte.
Kuća na stablu u jednom je trenu bila gusarski brod, pa dvorac, našoj mašti nije bilo kraja. Čak smo jeli i spavali u sjeni bora. Bilo je to naše utočište. Naravno, moja sestra se potrudila da ne bude sve idealno pa me je nekoliko puta zatvorila u donji dio kuće sjedeći na pokaportu. Ali, uglavnom sve je bilo jako zabavno.
Da budem iskren, nisam ni sanjao da ću ikad više boraviti u nekoj kući na stablu, ali, nikad ne reci nikad. Odlučnošću, teškim radom i dozom kreativnosti svašta se može napraviti. Svo troje primjenjeno je u izgradnji i nastanku Cadmos pustolovnog parka u Konavlima. Dio parka je, pogađate, kuća na stablu. “Možeš li vjerovat da smo samo na 20 minuta od kuće,” zafrkavo sam ženu dok smo hodali po konavoskoj divljini.
Kao potvrda mojim riječima, iza okuke smo naletjeli na djevojčicu koja je jahala na konju. Izgledalo je kao da smo usred ničega, miljama udaljeni od svega, a zapravo smo bili toliko blizu da smo se slobodno mogli zaletit doma i nahranit mačke, a sve to unutar uru vremena. A ja redovno primam jako puno upita od potencijalnih turista koji bi rado bili smješteni daleko od buke i ljudi. Nakon samo nekoliko trenutaka pretraživanja na internetu, pronašao sam kuću na stablu, razgovarao s vlasnikom, i naš vikend je bio dogovoren.
Kuća o kojoj govorim slobodno bi mogla imati pet zvjezdica. Sav potreban komfor i više od toga, smješteno je na sedam metara visine na stablu. Bio sam oduševljen prizorom, a preplavila su me i sjećanja iz djetinjstva. Fascinantan je rezultat uloženih sati u ovaj inženjerski pothvat koji je uz sve ekološki prihvatljiv i održiv.
Dok sam jeo doručak na taraci, na ogradu je sletila ptica, vjerojatno se diveći mom pravom engleskom doručku u ovom čarobnom okruženju. U jednom trenu sam se osjećao poput Sir David Attenborougha, Medvjeda Grizlija i Marka Twaina u jednom. U jednom trenutku imao sam čudnu potrebu da upalim vatru, pijem vodu s izvora i lovim divljač za ručak. Povratak prirodi i bijeg od pandemije upravo je ono što mi je trebalo. I ponavljam, na udaljenosti od samo 20 minuta od mojih kućnih vrata.
Ako nas je pandemija nečemu naučila, onda je to kolika je snaga prirode. Također, dobili smo mogućnost za istraživanje. Ne morate ići na drugi kraj svijeta kako biste otkrivali stvari i uživali u avanturama. Kao dijete, dok sam boravio u svojoj kući na stablu, mašta me je vodila na putovanja po cijelom svijetu. I sad, četrdeset godina kasnije, ponovno sam u kući na stablu dok me priroda pročišćava i inspirira.
Skrivene ljepote nalaze se na vašem pragu i bezbrojne su, avanture su limitirane našim snovima. Samo jedan dan u prirodi pročistio me je bolje od bilo kojeg spa centra. Zaključnu riječ ostavljam za Sir Davida: “Nitko neće zaštititi ono za što ga nije briga, i nitko neće brinuti o onome što nikad nije iskusio.”