Zastrašujuća je činjenica kako vrijeme brzo leti. Čini se kao da su njeni prvi koraci i prve riječi bile jučer, a danas preda mnom stoji mlada djevojka. Dok sam trepnuo, prošlo je šesnaest godina. Standardno, kao i svake godine, kuća Thomas ponovo ima dane otvorenih vrata. Ja stalno govorim da bi trebalo stavit kružna, k’o na robnoj kući, ma me nitko ne obada. Obitelj i prijatelji, njihovi kućni ljubimci, smjenjuju se na ulazu, a ja samo čekam da vidim tko je sad na redu.
Same ili s pratnjom?
Palo mi je na pamet da na hodniku napravim tablicu s dolascima i odlascima, jer mi se čini da sam više na aerodromu nego na poslu. Lijepo da imam upisano kad k’o dolazi, kad mu je avion, kad odlazi, idemo li na aerodrom na onaj poštarski ili na kasni nedjeljni. Tko što jede, treba li bit’ gluten free, komu idu kroasani s marmeladom, a kome s čokoladom.
Prošlog smo tjedna imali specijalne gošće, zapravo je riječ o mojoj nećakinji iz Velike Britanije i njenoj prijateljici. Posebno je zapravo bilo to što su njih dvije šesnaestogodišnjakinje prvi put putovale same, bez roditelja. Deset smo dana supruga i ja bili njihovi zamjenski roditelji.
Moram priznati da se ne sjećam kakav sam ja bio u tim godinama, pretpostavljam sramežljiv i povučen, što se, kao što znamo, itekako promijenilo. “Mislim da sam ja u njihovim godinama ganjao cure i opijao se,” rekao sam supruzi, na što me ona samo blijedo pogledala.
Naše dvije gošće, školske su prijateljice i došle su iz sjeverozapadne Engleske, kraja koji smo supruga i ja imali priliku dobro upoznati tijekom naše lanjske avanture hodanja. Kao pravi zaštitnički nastrojen dundo pitao sam ženu “Hoćemo li mi svuda ići s njima ili ćemo ih pustiti da hodaju same okolo?” Zaprepašteno mi je odgovorila: “Pa bogati nemaju šest, nego šesnaest godina!”
Opet sam razmišljao o svojim tinejdžerskim godinama, teško se toga riješiti. “Millie je sve ovdje poznato pa neka pokaže Hanni,” nastavila je supruga. I to je istina – u svojih šesnaest godina Millie je u Dubrovniku bila jako puno puta tako da pamti stvari i događaje koje sam ja već odavno zaboravio. Prvi dan gledali smo ih kako se spremaju na more: “Imate li kape, kremu za sunčanje, vodu?
Neka vam mobitel stalno bude uključen,” inzistirao sam. Naravno, sve to, uz obavezno kolutanje očima, ušlo je na jedno, a izašlo na drugo uho. Millie je svoju kapu kupila tek treći dan, a stavila je na glavu samo dvaput. Tu smo naučili prvu lekciju: tinejdžeri su izrazito zaboravni. Nakon nekoliko dana kupanja predložili smo im “što vam se čini o posjetu Gradu?” Tu smo savladali lekciju br. dva – ne treba miješati tinejdžere i povijest. Zapravo, jedine stvari koje su našim djevojkama bile super vožnja su brodom od Župe do Grada i vožnja s žičarom.
Zarazno veselje mladih
Čak su komentirale da je u Gradu “bilo previše ljudi”. Komunikacija nije bila baš bogata, djeca u tim godinama koriste odgovore: da/ne/ne znam. Ono zbog čega bi totalno zamukle i što bi im sasvim zaokupilo pažnju bilo je to kad bi ugledale nekog zgodnog mladića. Srećom da su obje već fino bile potamnile pa im se nisu isticali rumeni obrazi. Pretpostavljam da sam i sam bio takav, al je davno bilo pa sam zaboravio.
Sve u svemu, djevojke su bile jako pristojne, odavno nisam čuo toliko puta izgovoreno “molim” i “hvala”. Kao pravi “ludi” dundo i tetka, htjeli smo im pokazati malo prave zabave tako da smo odlazili na dnevne izlete, vožnju padobranom i ostale ljetne aktivnosti.
Kuća nam je živnula, s radija i televizije odjekivale su pjesme Taylor Swift, Katy Perry i Miley Cyrus. Mislim da su mi se sve te pjesme urezale u pamćenje (I can buy myself flowers….). Bi li opet htio imati 16 godina? Mislim da je odličan odgovor na to pitanje dao Rod Steward “Volio bih da sam onda znao neke stvari koje sad znam.” Tako da bih se i ja vratio u te godine s današnjom pameti i iskustvom.
Ali, život ne funkcionira tako. Sudeći po zajednički provedenom vremenu, mislim da će se cure sasvim dobro snaći u onome što ih dalje očekuje. Nadam se da će im ostati poneki od savjeta koje smo im dali onako “usput”, kroz šalu. Siguran sam da će iskustvo ovakvog putovanja, bez roditelja, sigurno biti veliki plus.
Putovanja najbolje obrazuju mlade ljude. Treba putovati koliko god se može i što češće. Puno smo se smijali s curama i vjerujem, stvorili puno uspomena. Već su isplanirale skori povratak i da budem iskren, jedva čekam. Veselje mladih ljudi jednostavno je zarazno!