Samo dvije stvari mogu ujediniti Hrvate...

Hrvate može ujediniti samo dobar nogomet ili dobra hebačina. Ah, da, i zahebancija na loš engleski naših političara. Inače se stalno nešto karamo. Zavidimo jedni drugima. Ne opraštamo tuđi uspjeh. A htjeli bismo da nam ljudi vjeruju. Pa kako će pipl trast az kad mi ne vjerujemo ni sami sebi?

Najkrvaviji su mi lažni intelektualci kojima je razgovor o pornjavi ispod njihove razine. A zapravo, internet mu je u maloga u sobi pa ne može doć na red. Ali on bi to filozofski raščlanio, on bi iz toga izvadio korijen, vadili ti ga na grobu! A mi bismo se svi trebali sramit što to gledamo. Pa, evo, sramim se. Nakon što sam odgledala bogatu biblioteku takvih gore spomenutih. S pojačanim zvukom.

A kad mi dođu gosti, prebacim na školski obrazovni program. Koji redovito stavljaju u cilju širenja vidika i uljudbe poludivljeg papanskog stanovništva. Jedina širina koja pogoduje našem tipičnom građaninu je širina šupaka. Ondak, ujedinjuje nas i nogomet. Pogotovo kad naši igraju protiv neke seljačke balkanske ekipe, što nas uskoro očekuje. Tad se uglavnom slatko smijem kad se drže za jaja ili kad prebace loptu čak na drugi kraj igrališta, u drugi dio grada. “Nabio je loptu, dragi gledatelji, fenomenalan udarac, preletjela je igralište, đe će, hebote, ljudi izdužili vratove i prate je pogledom, ona putuje i putuje, odeeeee”.

Kad se u mene doma gleda nogomet, ja obično čistim ono što se godinama nije čistilo. Mogu s ponosom priznati da moja kuća živne od jednog do drugog nogometnog prvenstva. A uho mi je sporadično u pravcu telke. Osluškujem bisere.

Kaže spiker u naponu domoljublja: «I trči i grabi, i leti za svoju domovinu, za svoga tek rođenog sina, za svoju ženu koja mu doma upravo kuha kaštradinu, za majku, dugo u noć u zimsku bijelu noć, za…pi-ku materinu, pao je na glavu, ljudi moji, je li to moguće, ali on se drži za pogrešnu glavu, onu donju, eno, zamotali su mu je u zavoj pa sad strši ko Aifellov toranj!».

Ostali stoje ispred onog gola držeći se za kua kao jedino svoje blago (kad imaju zlatnoga!), a mi ispred malih ekrana napeto pratimo hoće li nam ga zabit ili će ovi dobri momci ostat bez jaja. Tad smo ujedinjeni. Zaboravimo na kredite, neimaštinu, nepravdu, proklete ‘podmetače’ na poslu i samo misliš ko će ga kome zabit. Kao metafora života, otkad je svijeta i ljudi. Ne svodi li se život, ovako ili onako, na to ko će ga kome zabit?