I tako, putujem(o) u Englesku, u susret božićnoj purici. Veselim se svakoj božićnoj tradiciji, od crackersa (tuljci punjeni slatkim mjendulima) pa do Kraljičinog govora. Bez obzira na to koliko volim život u Dubrovniku, jedino vrijeme kada mi zaista nedostaje Engleska, vrijeme je Božića. Svaka kuća, svaka ulica, selo i grad totalno su obavijeni duhom tog predivnog blagdana. Svjetlosne dekoracije, božićna drvca na svakom kantunu, pjesme, tzv. carolls, odzvanjaju sa svih strana. Last Christmas, Let it snow te ostali božićni klasici čuju se posvukud.
Zaista, poput zimske zemlje čuda, poput zimske bajke. Sve je vrlo slično zagrebačkom adventu, ali puno odmjerenije, na razini sela i manjih mjesta. Ne mogu dočekati da uđem u svoj lokalni pub koji će me prigrliti svojim otvorenim kaminom i kuhanim vinom. Svi će biti obučeni u kričave džempere s božićnim uzorcima, ukrašeni svjetlucavim vrpcama, a u ruci će držati pune čaše posebnog alkoholnog pića koji se toči samo u vrijeme Božića, eggnoga, odnosno, punča s jajima. Uvijek sam više volio Badnji dan od Božića, nekako mi je draži taj osjećaj iščekivanja od samog “velikog dana”.
Uz sve moguće tradicije, imam ja i svoju, a to je da veći dio Badnjeg dana provedem u kupovini u zadnji čas i onda se još doma vratim ingvazdan, tj. pripit. U ovih pedeset godina koliko hodam Zemljom, mislim da se engleski Božić ni za dlaku nije promijenio. To vam je ko stara dekica koja vas uvijek podsjeća na sve one divne, tople trenutke iz djetinjstva. Svake godine ista muzika, isti mirisi božićnog pudinga i “ugriz” freškog zimskog zraka. Božić istovremeno dotiče sve osjećaje. U Dubrovniku jednostavno nemam takav osjećaj, žao mi je, ali je tako.
Naravno da uživam u zvuku kolendavanja, pjatu dobrog bakalara, odlasku na ponoćku, ali mi uvijek nešto fali. Advent u Dubrovniku započeo je kao vrlo dobra ideja koja se, nažalost, tijekom godina jednostavno “isprala”. Zapela je na staroj slavi i ni makac. Moje je mišljenje da najljepša ulica na svijetu zaslužuje bolje, elegantnije i finije. Nešto što je više u skladu s okruženjem bezvremenske ljepote Grada. Drvene kućice poslužile su na samom početku organiziranja adventa, ali dosad se trebalo naći neko novo, svježije rješenje.
Dekoracije su zastarjele, čini se kao da se stalno recikliraju. Općenito, čini se da nema jasnog koncepta obilježavanja božićnih i novogodišnjih blagdana, što je, po mome, sramotno. Imam osjećaj da bi sve moglo biti puno bolje i primjerenije o čemu sam često puta imao priliku razgovarati sa stanovnicima (iz) Grada. Ali, vrijeme je oprosta, tako da opraštam i molim se da sljedeće godine ljestvica bude podignuta malo više, oprostite, puno visočije!
Vrijeme je radosti, pa uđimo malo u to raspoloženje. Koja je razlika između snjegovića i snjegovičke? Snježne kugle (snowballs)! Ovo je šala koja uvijek nasmije moju nećakinju. Da, osim božićne glazbe, na radiju u Engleskoj stalno se puštaju božićne šale. Unutar svakog tuljca s mjendulima (crackersa) nalazi se i papirić s vicem. “Zašto ptice zimi lete na jug? Pa zato što je predaleko za hodanje!” Ili “Zašto kostur ide sam na proslavu Božića?
Zato što nema nikog (no body) da ide s njim”! Ili, meni najdraži: “Kako se zove bumerang koji se ne vraća? Štap!” Ovi, i mnogi drugi vicevi prepričavat će se na našem božićnom ručku u Engleskoj, za stolom prepunim najfinijih delicija. Znam, nezgodno je biti purica u ovo doba godine! Ali, vrijeme je za pretjerivanje: u hrani, piću, trošenju i zabavi. Međutim, svi to zaslužujemo jednom godišnje. Na kraju, samo mi preostaje da svima skupa, u ovo posebno doba u godini, zaželim sretan i radostan Božić! Zamotajte se u “dekicu” radosti i ljubavi i uživajte uz svoje obitelji!
Sretan Božić svima!