Bolje je uraniti sat vremena, nego zakasniti pet minuta, rečenica je koju pamtim od djetinjstva i koja mi je urezana u pamćenje. To je također i princip po kojem nastojim funkcionirati. Međutim, ponekad stvari pođu nevjerojatno u krivo. Prošlog sam tjedna putovao za Zagreb kako bih proslavio “službeni” rođendan Kralja Charlesa III.
Pretpostavljam da se pitate što zapravo znači to službeno? Poput kraljeve pokojne majke Kraljice Elizabete, kao i mnogih britanski monarha prije njega, Kralj Charles godišnje slavi dva rođendana. Njegov pravi rođendan zapravo je u studenom. I tako sam za tu prigodu kupio avionsku kartu, podatci o letu za Zagreb stigli su mi na mail. “Kad ti je avion?” pitala me supruga. “Ja mislim oko 14:40,” odgovorio sam.
Krenuo sam na aerodrom, došao ranije, kako treba, oko 13:00 sati. “Oprostite, na kojem je šalteru check-in za Zagreb?” upitao sam jednu gospođu s obzirom da nisam nigdje vidio objavu za moj let. “Kad Vam je let?”upitala je. “Oko dva i po,” rekao sam. “Aha, u redu, to bi onda bio šalter 21,” rekla je s osmijehom. Neopterećen vremenom (pa bogati uranio sam), zujao sam okolo. Bio na wc-u. Sjeo vanka i gledao ljude. Čak sam malo razgledao po butigama. I onda sam sjeo kako bih provjerio mailove.
Slučajno sam pogledao ekran na kojem se objavljuju odlasci aviona i shvatio da moga leta u 14:30 NEMA! Pa da što mu se dogodilo? Provjerio sam podatke o letu na meilu. J***m ti! Svima sam govorio kako je moj let u 14:30, ali nakon što sam skrolao cijelu poruku od avioprijevoznika, shvatio sam da je to vrijeme slijetanja u Zagreb. I da moj avio polijeće u 13:50. Koje sr**e! Koje su sad ure? 13:40.
Otrčao sam gospođi s kojom sam prvo razgovarao i rekao u dahu: “Glup sam, napravio sam strašnu grešku, avion mi polijeće za 10 minuta, postoji li ikakva mogućnost da budem u avionu,” preklinjao sam (Bože moj, s koliko se ovakvih kretena poput mene ona dnevno sreće).
Njen izraz lica govorio je “Mislim da ništa od toga, ali ću pitat.” Uslijedilo je pregledavanje stanja po kompjutoru, lupkanje po tipkovnici, pretraživanje i novi izrazi lica. Naposljetku je rekla “Ok, ali morate biti jako brzi.” Ljubazna kolegica sa susjednog šaltera rekla je “Ja ću odvesti Engleza preko prioritetnog ulaza.” I onda smo otrčali. Kroz kontrolu karata preko nekog super brzog posebnog prolaza.
U trku sam zahvaljivao svima kraj kojih smo prolazili. I tada sam ugledao potencijalni problem, ogroman red za ulazak u avion, po mojoj pretpostavci, sljedeći avion. U panici sam otišao na početak reda što je izazvalo ljutnu turista koji su strpljivo čekali. “Oprostite, mislim da sam propustio let,” rekao sam gospođi na ulazu. “Kad Vam je bio let?” upitala je. Pogledao sam na sat, bilo je 13: 53, “Prije tri minute,” rekao sam očajnički. I u tom trenutku anđeli su me pogledali.
“Avion je kasnio iz Zagreba tako da je ovo Vaš let, ovo je red za avion,” rekla je. Aleluja! Bio sam u živoj goloj vodi, ali let nisam propustio.
Ovo je bio prvi put u mom životu da sam kasnio na avion i prvi put da sam čuo svoje ime preko aerodromskog razglasa. Nakon nekih pola sata ušao sam u avion. Moje se kašnjenje na kraju ispostavilo kao “dobar tajming”, ali, ne ponovilo se. Ugurao sam se pored suputnice na letu i umorno se bacio u sjedalo. “Ma jeste li vi onaj Englez što živi u Dubrovniku?” upitala me gospođa sa susjednog sjedala. Klimnuo sam.
“Ja živim u Zagrebu, ali sam ljubiteljica vaših tekstova…..evo vam nešto slatko,” srdačno se nasmiješila i dodala mi čokoladu. “Jeste li vi ono trčali po aerodromu?” upitala me dodajući mi još čokolade. Ponovo sam klimnuo. “Grozno je kad kasniš na let, jel da?” Jesam li joj trebao objasniti o čemu je riječ?
Možda bolje ne. Klimnuo sam s osmijehom. U svakom slučaju želio bih od srca zahvaliti ljubaznom osoblju dubrovačkog aerodroma što su me “hendlali”, zahvale svakako idu mojoj suputnici koja me nahranila s čokoladom, ali ipak, najviše od svega zahvalnost ide pilotu Croatia Airlinesa koji je kasnio!