“Što se događa kod vas, s obzirom na ono što čitamo izgleda da se turisti jako žale na visoke cijene,” upitao me jedan engleski novinar prije neki dan. Činjenica je da i ovogodišnja turistička sezona ne teče glatko, prepreke su na putu. Svakodnevno sam bombardiran s pitanjima i žalbama obiju strana, turista, ali i lokalaca koji se bave turizmom. Alarm za uzbunu javio se u trenutku kad se ovogodišnja sezona prestala uspoređivati s rekordnom 2019. i počela uspoređivati s lanjskom, onom koja se još uvijek borila s izazovima i posljedicama pandemije.
Svi se slažu da je predsezona bila odlična, totalni hit, međutim, uslijedio je lagani pad put dole. Nije samo do destinacije, u to je uključeno nekoliko raznih faktora. Turisti koji dolaze s dvaju najvažnijih turističkih tržišta za nas, Britanci i Nijemci, i sami se suočavaju s problemima poput rastuće inflacije te rizika od recesije, stoga i oni stežu kaiše na gaćama. U svakom slučaju, postoje faktori koje možemo kontrolirati, kao i oni koji su izvan naše kontrole. Svakodnevno čitamo o tome kako su cijene “odletjele u nebo” te da smo znatno skuplji od najvećih konkurenata na Mediteranu. Pustite me onih priča “ma vidi ove ljepote, đe ovo ima”.
Ima, ima, samo vi niste bili. Čak mislim da cijene i nisu toliko problem, već je stvar u vrijednosti koju dobijete za novac. U Gradu postoje iznimno skupa mjesta koja zaista nisu za svačiji džep, ali svejedno se za posjet tim mjestima čeka mjesecima. Često pokušavamo prodati Fiat za cijenu Ferrarija! Možemo jednom, al’ nisu ni turisti ovce za šišanje. Za svoj novac kojeg su teško zaradili žele kvalitetu. Neka su cijene visoke, međutim, sve što dolazi s tim mora biti vrhunsko, kako usluga tako i proizvod! Rekla bi u mene punica “možeš kako hoćeš, ali ne dokle hoćeš”.
Nikako ne bih htio generalizirati i sve trpati u isti koš, zaista ima pojedinaca koji su na ponos destinaciji. Ali je svakako previše onih koji turiste gule ko banane! Sve mi se čini da ima ugostitelja koji bi na silu htjeli nadoknaditi dvije ipo godine pandemije, umjesto da planiraju dugoročnije. Prošlog je tjedna prijatelj i kolega boravio s obitelji na jednom našem otoku. Odveo je mlađeg sina na šišanje kod lokalnog brica, ma je srećom prvo pitao za cijenu. “Koliko bi koštalo šišanje za sina?” upitao je brica. Odgovor koji je dobio, blago rečeno, bio je šokantan. 35 eura! 35 e u r a!!!!!!
To me potaklo da se malo raspitam i to ne bilo gdje, nego sam zvao u jedan od najluksuznijih frizerskih salona u Chelsiju, superbogataškom kvartu u Londonu, glumeći da mi treba termin za dječje šišanje: “Da gospodine, frizura za dječaka je 25 funti i traje 30 minuta. Ukoliko dijete dođe s bratom ili sestrom, nudimo popust. Naravno, piće i igraonica za dijete uključeni su u cijenu,” odgovorila je ljubazna sinjorina s druge strane.
Brico s otoka za svoju je cijenu nudio butigu s ustajalim mirisom duhana i prašnjavim ventilatorom iz vremena kad su partizani oslobodili otok u Drugom svjetskom ratu. I ne, to nema nikakve veze s retro đirom. Još jedan primjer je prijateljica koja živi u Zagrebu, a koja ima kuću u Gradu. Ona naravno svake godine dolazi ovdje, međutim, primjetila je da je usluga, odnosno, vrijednost za novac posljednih godina rapidno pao.
Nakon što je u lokalnom restoranu za porciju mlakih liganja platila kao da je pojela 5 kila jastoga, odlučila je da je sad stvarno dosta. “Uplatila sam let i ljetovanje na Maldivima! Znam točno što plaćam, to u Dubrovniku ne mogu dobiti,” rekla je rastuženo. Vjerojatno će potrošiti puno više novaca (puuuuno više), međutim, za svoje će novce dobiti ono što i očekuje. Vrijednost za novac. Turizam je krhka, ali i fleksibilna industrija, s tim da je iznimno kompetitivna.
U toj industriji stvar percepcije vrlo je važna. Ako turisti shvate da smo skupi, a nekvalitetni, naježili smo. Taj će nas glas pratiti jako dugo i trebati će puno vremena da speremo loš glas. U ovih 25 godina koliko ovdje živim nikad nisam bio zabrinutiji za narednu sezonu, kao što je slučaj ove godine. Prateći pokazatelje, slušajući što se govori te prateći trendove bit će “drž’mo gaće”! Trebamo djelovati brzo i biti kreativni, a ne restriktivni. Vrijednost za novac mogao bi biti igla koja će probušiti naš turistički balon. Sjetimo se kako je bilo lani “ako nećeš ti radit’, ima ‘ko će…..”, pa sad nema ko otvorit butigu. Živi bili pa vidjeli!