Kad se govori o prekrasnim lokacijama i prizorima od kojih zastaje dah, Dubrovnik je oduvijek bio grad velikih mogućnosti, magnet za turiste, filmaše, jahtaše. Njegova bogata povijest i ostavština Republike ostavili su stanovnicima G(g)rada neprocjenjivo nasljedstvo. Kad se spomene Dubrovnik česta asocijacija su visoke cijene.
Međutim, svi znamo da su najbolje stvari u životu besplatne. Prije nekoliko dana uputio sam se s ženom, njenim sestrama i mojim malim nećakinjama iz Zagreba u Grad. Nismo imali definiran plan, oblačan dan obećavao je da neće biti (jako) vruće. Planirali smo se okupati na nekoliko lokacija koje moja žena uvijek spominje kao mjesta svog odrastanja, eventualno negdje popit kafu, nešto prigrist. Spuštanje niz Busovinu, stare kuće na Konalu, crkvica poviše starog rodilišta bio je samo uvod u ljepote koje su bile pred nama.
Prva postaja bilo je kupanje u Šulića. Fascinantan ulazak i prizor koji “pukne” pred očima uvijek me izbaci iz cipela. Veličanstveni Lovrjenac i uvala nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Kratko brčkanje i kad smo već tu, odlučili smo se popeti na Lovrjenac. Usprkos relativno ranom jutru skale su već bile popunjene grupama turista koji su pažljivo slušali predavanja vodiča. Škljocanje fotoaparata i uzdasi oduševljenja zbog visinskog pogleda na Pile i vanjski dio zidina pratio nas je cijelo vrijeme.
Pravimo se turisti
Za put prema Gradu odlučili smo se starim đirom, ispod zida od Nautike pa kroz park. Pogled preko ramena na Lovrjenac, Penatur u sredini i Bokar bio je priča za sebe. Na putu prema Stradunu nije bilo prevelike gužve, bilo je baš po mjeri. U odnosu na prethodne godine nije bilo nervoze i histerije, zapinjanja u vratima od Grada, baš lijepa slika. Mojoj ženi palo je na pamet da bi curicama mogli pokazati Knežev dvor.
Nažalost, rijetki Dubrovčani koriste mogućnost besplatnog korištenja obilaska gradskih znamenitosti. Ulazak u Knežev dvor, bez obzira koliko sam puta bio, uvijek me razgali. Zatvor, riznica, prostorije u kojima je Knez boravio iznova su nas oduševili. Gledajući spavaću sobu curice su primijetile “kako je ovako mali krevet, koliki su to ljudi bili?” Ne trebam ni reći da smo slikavali ko sumanuti, k’o da nikad nismo bili i k’o da više nikad nećemo doć’. Svakako moram spomenuti vrlo ljubazno osoblje koje je bilo pri ruci za mnoštvo naših pitanja.
Nakon Dvora đir po Gradu. Lijevo, desno, gore, dole, okruženi prizorima čijoj ljepoti se nikad ne mogu dovoljno nadiviti. I uvijek neki novi detalj: na podu, na zidu, u kuneti. Dubrovnik je jednostavno grad u kojem se sa svakim korakom mijenja vizura, a sve su jedna ljepša od druge. Poznati dubrovački pjesnik Milan Milišić jednom je napisao: “Dubrovnik je divan grad!” Nakon šetnje malo smo ogladnili i krenuli u susret jedinom trošku taj dan.
Zbog popunjenosti omiljenog restorana na Gundulićevoj, odlučili smo se za poznatu pizzeriju u jednoj od bočnih ulica. Dobra hrana, visoke cijene i ono što me je posebno razveselilo bilo je mlado osoblje, izvanredno “trenirano”, ljubazno, diskretno i gostima pri ruci. Nadam se da će oni biti graditelji bolje turističke ponude Dubrovnika.
Dostupna ljepota
Mojoj ženi palo je na pamet da bi mogli poći na Lokrum. Malo ljudi koristi blagodat besplatnog odlaska na kupanje u ovaj raj na zemlji. I ponovo, brod, porat, isplovljanje, Porporela, zidine - curice su bile oduševljenje. Jako se trudim prilikom odlaska na Lokrum ne gledati prema Srđu jer svaki me put zamalo strefi kolap kad vidim što se sve sagradilo i kakva je građevinska devastacija prostora dopuštena. Lokrum.
Što reći o otoku koji je svijet za sebe, čija se ljepota ničim ne može opisati? Razletili smo se svuda: curice su bile oduševljene paunovima i njihovim kočoperenjem, skakali smo i kupali se na ravnim pločama, uživali u modrim dubinama, i naravno, slikali se na najpoželjnijoj Instagram lokaciji s ovih prostora, u rupi iza Mrtvoga mora.
Morali smo čekati red dok su se strankinje naslikavale na toj savršenoj poziciji. Obišli smo Benediktinski samostan i centar za posjetitelje, poslušali priče o povijesti i legendama Lokruma, slikali se na prijestolju iz Game of Thronesa, poslušali predavanje o šišmišima, vježbali na spravama u hladu borova i pošli vidjeti gdje borave vatrogasci čija se briga i neumoran rad vide na svakom koraku. Dok smo se okrenuli, prošao je skoro cijeli dan.
Mrtvi umorni i sretni čekali smo brod. Gledajući opuštena lica oko sebe, shvatio sam da ponekad ne treba imati ni vodiča, ni plan, samo “dobar nos”. Za građane Dubrovnik je grad velikih mogućnosti. Sve ljepote su dostupne, besplatne. Ne morate poći ni na ručak, ni na pizzu, ali možete uživati u ovoj bogom danoj ljepoti.
Ja jesam, po tko zna koji put. Kao što sam već prije napisao, uživam gledati Grad očima onih koji ga vide po prvi put. Dubrovnik je grad za sva godišnja doba, grad neograničenih mogućnosti. Jedan iskusni američki turistički novinar, davno je rekao da je najbolji način za istraživanje lokacije “kad svi krenu desno, ti pođi lijevo, nikad ne znaš što ćeš otkriti.”