Posljednjih 15 godina, kao što znate, pišem kolumnu pod nazivom 'Englez u Dubrovniku'. Kolumna koju sad čitate mogla bi nositi naziv Englez u Engleskoj. Da, vratio sam se u zemlju predaka. Povratak u zemlju koja me je oblikovala i obrazovala.
Radi se o “letećem” posjetu, svojevrsnom završetku sezone koji provodim u okruženju zelenih brda tipičnog engleskog krajolika.
Sve mi izgleda kao da sam se našao u srcu jedne od epizoda 'Ubojstvo u Midsummeru', vjerujem da se veći dio serije snima upravo u ovom kraju. Svako selo ima svoj pub, crkvu, poštu i ribnjak, a sa svojim zelenim poljima i brdima izgleda kao da je otrgnuto sa stranice kalendara prirode.
Naravno, u središtu svega je pub. Tu se susreće s prijateljima, trača, čak se razmjenjuju i recepti….to je zapravo srednjovjekovni Facebook. Pub koji se nalazi u selu gdje živi moja obitelj nedavno je prodan. Ono što “upada u oko” cijena je te nekretnine, prilično udaljene od Londona, ali i od Dubrovnika. Radi se o građevini iz 17. stoljeća, na dva kata, s okućnicom i vrtom od 450m², dodatnim objektom u dvorištu koji služi kao kafić/klub/kino i plus parking.
Kuća ima veliku kuhinju, bar, mali restoran i lounge te dva apartmana na katu koji se izdaju preko Booking.coma, a uz sve to je i apartman u kojem žive vlasnici. Kad se sve zbroji, novi vlasnik je kupio uhodan posao, ili bolje rečeno nekoliko njih, pub, restoran, kafić i dva apartmana.
Konačna cijena nekretnine bila je 280 tisuća funti ili 315 tisuća eura. Nije loše! Kad preračunate kolika je cijena kvadrata, dođe vam plakat! U redu, da se radi o istoj nekretnini smještenoj u Londonu, cijena bi bila dvostuko veća, ali zapravo sam htio napraviti usporedbu s cijenama kvadrata u Dubrovniku.
Vrijeme na engleskom selu bilo je neobično “meko”, usudio bih se reći vrlo toplo. Lijepo vrijeme “izvuklo” je lokalce iz kuća, vrijedno su uređivali i kosili svoje vrtove, dok su farmeri skupljali sijeno za zimu. Daleko od buke i huke Londona, zapravo, daleko od bilo kojeg grada većeg od Dubrovnika, osjećao sam se bliže Europi jednako kao Boris Johnson.
Mislim da bi bilo u redu reći da sam u samom centru zemlje Brexita i da mislim da su oni koji su za Brexit glasali totalni luđaci. Ipak, za stanovnike ovog kutka Kraljičine zemlje razumijem zašto su tako uradili i zašto su tako glasali.
Naime, ovdje zaista osjećate da ste na otoku. Daleko od kontinentalne Europe, dok se Brisel čini udaljen nekoliko svjetlosnih godina, jednako tako i politika Europske unije. Kad putujem u strane zemlje (dobro, ovo za mene baš i nije strana zemlja) uspoređujem uvjete života i razičite situacije s Dubrovnikom.
Ovdje su cijene parkinga pravo osvježenje. Parking smo platili samo jednom, i to pet kuna za dva sata jer je parkiranje uglavnom besplatno. Cijena ulaznica za muzeje i ostale znamenitosti slična je onima u Dubrovniku, a slične su i cijene kave, s tim da su količine tog dragocjenog napitka puno izdašnije, a moram dodati i to da je izbor čajeva vrlo bogat.
Točnost u Engleskoj je velika stvar; ako ste rezervirali stol u restoranu za 12:30 onda vam je bolje da se pojavite u 12:25. Ovdje nema hrvatske fleksibilnosti u poimanju vremena u kojem su rasporedi samo smjernice i tretiraju se kao okvirni prijedlozi.
Putnici čekaju autobus strpljivo poredani jedan iza drugog, znajući da će autobus koji je na redu vožnje u 11:49 točno tada i stići, a ne u 11:50 ili 11:48. S obzirom na to da smo moja žena i ja, zahvaljujući životu u Dubrovniku, navikli na puno opuštenije poimanje vremena, kratak “povratak” u život u Engleskoj za nas je bio vrlo zanimljiv.
Zatim, nakon kupovine kave i čaja strpljivo smo čekali na račun, jer, svi znamo, “bez računa se ne računa”. Međutim, nemalo smo bili iznenađeni pitanjem “želite li račun?”. Vjerujem da bi gospodin Linić doživio srčani udar kad bi vidio ovakav proizvoljan način izdavanja računa. Dok budete čitali ovu kolumnu, ja sam se već vratio u naš biser Jadrana i hvalim se svojim preplanulim tenom kojeg sam “zaradio” u Engleskoj.
Bilo je prekrasno vratiti se na tjedan dana svojim korijenima, vidjeti najbliže i najdraže i uživati u tradiciji moje domovine. Osjećam se svježe i preporođeno. Kao što bi rekla Helen Keller: “Držite lice uvijek okrenuto prema suncu i nikad nećete vidjeti sjenu.”