Obožavam Rim! Moram priznati da nisam ljubitelj velikih gradova, ali Rim je nešto posebno. Sa svakim učinjenim korakom doslovno se otvara novi, nestvarno lijepi pogled, povijesna građevina ili neki trg. Sve je pretrpano kulturnim objektima, poput neke obilato naslagane pizze. Sve je “pod noge”, grad je u principu pješačka zona, a prizori su divni. Je li šporak, jest! Je li pretrpan turistima, i to jest!
Ali svejedno, i dalje čaroban. Sukus moderne civilizacije u malom. Pa da vidimo zašto sam ja prošli vikend bio u Vječnom gradu? Postoji nešto što više volim od Rima, a to je iznenaditi najbliže i najdraže. Moja majka, u društvu moje sestre, trenutno ispunjava svoju životnu želju (jednu od mnogih) i nalazi se na velikom putovanju Europom. Firenca je bila prva želja, ali je ipak proširila listu te uspjela posjetiti Švicarsku, Francusku i veći dio Italije. I sve to vlakom. Nimalo loš način za vidjeti Europu. Na kraju putovanja čeka je prava poslastica: putovanje od Pariza do Londona, ni manje ni više nego s (š)čuvenim Orient Expressom! S obzirom da je bila “u susjedstvu” odlučio sam je iznenaditi.
U Rimu je planirala odsjesti tri dana, uz to što joj je bio rođendan. To mi se učinila kao prava prilika za ovakav potez. Sestra i ja sve smo isplanirali i tajnu držali između sebe. Rezervirao sam let koji je, doduše, kretao iz Splita te smještaj u hotelu blizu njihovog. “Nadam se da je neće prekinut kad te vidi,” našalila se moja sestra.
Plan je bio da se vidimo u njihovom hotelu, u restoranu na krovu s kojeg puca pogleda na cijeli Rim, od Bazilike Sv. Petra pa sve do Coloseuma.
Šok za šokom
Sve je bilo spremno za susret. Dok sam ja bio u liftu, njih dvije su pijuckale koktele. “Pogledaj ti ovaj pogled,” začuo sam sestru kako govori dok je poskrivečki pripremala kameru kako bi snimila naš susret. Izvirio sam iza kantuna i kad sam vidio majčin izraz lica shvatio sam da je svaka sekunda planiranja putovanja vrijedila zlata. Šok, ljubav i radost, sve skupa zamotano kao u veliku calzonu.
Neprocjenjiv trenutak, a snimljeni video ostat kao podsjetnik na taj divan trenutak. I tako su pred nama bila tri zajednička dana u gradu svjetla, u gradu ljubavi. Posjetili smo sve najvažnije lokacije, sve u skladu s vremenom kojeg smo imali na raspolaganju. Ja uvijek imam taj problem, kompleks uspoređivanja turističkih odredišta koje posjećujem s Dubrovnikom. Prvo što mi je upalo u oko je to da ako mislite da je Dubrovnik pretrpan, onda nikako ne idite u Rim.
U vatikanskom muzeju je bilo toliko ljudi da nije bilo šanse da se zaustaviš i pogledaš neki izložak, gonili su nas kao stoku kroz prolaze i sobe, kao da se radi o drive-in muzeju. Pronalazak slobodnog stola u restoranu ili kafiću bilo je jednako znanstvenoj fantastici, dok javni prijevoz puca po šavovima.
Imati i nemati
Najveći (i najglasniji) broj turista svakako čine Amerikanci, pretpostavljam da su došli posjetiti korijene i istražiti djedovinu. Pojedini restorani su izgledali kao centar New Jerseya. Što se cijena tiče tu smo ga na istome, manje ili više. Međutim, u cijeni parkinga razlika je stvarno drastična: ura vremena košta 1 euro, čak se može parkirati na po ure i to dođe 50 centi. Čak i sa svim negativnim stvarima Rim je neodoljiv.
Jedna od mojih strasti je gledanje kako se budi usnuli grad. Ja bih se tako uputio vanka u 6 ura i šetao praznim ulicama ili ispijao espresso u kafiću promatrajući kako započinje novi dan na ovom veličanstvenom mjestu. Fascinantno. Kao i u većini velikih gradova, tako i u Rimu postoji kontrast; na jednu stranu moderno obučeni muškarci koji se voze na električnim romobilima i skuterima, a s druge strane beskućnici, nakon teške noći provedene na betonu. “Imati i nemati”, i sve to u istom prizoru. Stajlinzi Talijana (više nego kod žena), su impresivni.
Bez obzira na 35 stupnjeva, ti muškarci izgledaju kao da su “ispali” s naslovnica Marie Claire ili Cosmopolitan časopisa, šesni, u odijelima po mjeri i uređenih, trimanih brada i brkova. Mora da provode sate ispred ogledala, bar tako izgledaju. “Razgovaraju ko ljudi u Dubrovniku,” nasmijala se u mene majka, ne misleći pritom na sami razgovor već na temperamentno mahanje rukama i motima. Rim je bio božanstven. Iznenađenje na licu moje majke pamtit ću dok sam živ. La vita è bella!