Škripa kamenja pod nogama, smaragdno zelene boje proljeća uz svjetlucanje Jadranskoga mora i stvarni ljudi (ne virtualni) mašu mi na pozdrav. Da, izašao sam iz samoizolacije i to proslavio malim slavljem, izletom u prirodu, penjući se po župskim brdima kako bi napunio pluća freškim zrakom. Svijet je ponovo izgledao velik.
Nakon deset dana “zatvorskoga kruga” vlastitog dnevnog boravka, sve je izgledalo veliko i raskošno. Zahvaljujem svima na dobrim željama upućenima gospođi T, mojoj supruzi, koja se od Covida-19 refala nakon dva dana, a ostalih smo osam bili doma kako su pravila i nalagala. Da kucnem u drvo, virus me nije pokorio, čak ni ovaj britanski soj, za koji bi čovjek promislio da me vrebao kao orao svoj plijen.
Dan prije izlaska iz izolacije pogledali smo film “Put” u kojem glavnu ulogu ima glumac Martin Sheen. Ukratko, film govori o čovjeku koji je nakon sinove smrti, koji je život izgubio u Pirinejima, na putu Sv. Jakova, odlučio postati hodočasnik i preći put “El Camino de Santiago”. Taj film bio je uvod u naredni dan, dan ponovne slobode (i zahvalnosti). Ako postoji nešto pozitivno u vezi s globalnom pandemijom, ili bi barem tako trebalo biti, onda je to mogućnost da se osvrnemo i istražimo “vlastito dvorište.” Maknimo se s ceste i zaputimo se stazama.
Muka mi je od prizora s društvenih mreža, bombardiranja fotografija s “destinacija” takozvanih “influencera” koji paradiraju sa stražnjicama i grudima, očajnički tražeći pažnju. Pretpostavljam da su kao djeca bili gladni pažnje pa sad imaju “vidi me, vidi me” sindrom. Nažalost, imao sam priliku upoznati nekolicinu i mogu vam reći da nijedan nije bio ni približno zanimljiv. To su zapravo digitalne prostitutke. Bacite koju kunu u njihovom pravcu i oni će napisati, poslikati štogod želite, sve dok su oni na fotografiji. Ako je neki influencer uspio utjecati na vas, onda ste plići od lokve!
Nego, vratimo se mi stvarnom životu i kamenju pod mojim stopalim, tj. već pomalo bolnim stopalima. Hrvatska je u cjelosti prekrasna zemlja, to se ne može poreći. Ali ono što me fascinira, njena je različitost. Kad smo se popeli na brdo poviše naše kuće bio sam zapanjen prizorom. More, zelenilo, stijene, maslinici, otoci, raznolikost boja divljega cvijeća i raslinja, bio je to prizor u HD rezoluciji sa savršenim zvukom.
A radi se o samo malom dijelu zemlje, doslovno tako malom gdje sam gledao s jedne strane Hrvatske granice na drugu. Ono čemu se treba odati priznanje svakako su vrijeme, trud i novac lokalne turističke zajednice koji je uložila u raščišćavanje brdskih staza. “Dobro otvori oči za šparoge,” rekla mi je žena dok smo se peli uzbrdo. Činilo mi se da joj je u glasu bilo sarkazma jer koliko god dugo živim u Župi, nikad nisam “naletio” na divlju šparogu, dok u mene žena pođe u susjedno polje i za koji minut se vrati s cjelom balicom.
Ja sam vjerojatno totalni sljepac po pitanju branja tih slasnih biljčica ili jednostavno nemam sreće. “Bit će ih krcato, sad im je sezona, a nakon kiše rastu ko lude,” nastavila je. Što se mene tiče šparoge bi mogle biti veličine hrasta što bi ih ja primijetio. Doduše, jednom sam se vratio doma s nečim za što sam mislio da su šparoge, a na kraju se ispostavilo da je obična trava.
Skenirajući teren u potrazi, primijetio sam još jednu (negativnu) popratnu stranu Covida-19 – odbačene čaše kave za van i plastičnih poklopaca. Na sreću i to je finulo, ali ostaje pitanje. Zašto bi, za boga miloga, netko bacao čaše po podu, zaista mi nije jasno. Moraš bit gluplji od onih influencera da bi radio tako nešto!
Molim vas, slobodno uživajte u šetnjama, ali ne ostavljajte smeće za sobom! Razmaženi smo s predivnom netaknutom prirodom i zato je molim ostavite i dalje takvom – netaknutom! Vraćajući se s brda, koraci su nam bili teški jer je deset dana valjanja po (svatko svom) kauču uzelo svoj danak.
Mojoj je ženi zadnji džep na ruksaku bio pun šparoga, dok je moj, pogađate, bio prazan. “Sam život nije dovoljan….svaki treba imati malo sunca, slobode i pokoji cvijet,” napisao je Hans Christian Andersen.