Poslovica o tome kako su ‘cipele najgore u postolara’ u mom se slučaju itekako pokazala istinitom. Iako sam cijelu prošlu godinu “pilao” po istome, upao sam u zamku da posao obavljam u zadnji čas. Potrošio sam godinu dana informirajući ljude “kako bi trebalo”, a pritom sam istovremeno zanemario vlastiti savjet.
I tako sam se našao u redu koji je duljinom podsjećao na “boxing day”, veliku siječanjsku rasprodaju u Regent Streetu, a po izrazu ljudi koji su čekali, na red za kruh u ledenoj Moskvi.
Blago u staklenkama
“Čekam skoro dva sata,” rekla mi je rezignirano gospođa u redu ispred mene. Nego, da prevrtim malo unatrag i uvedem vas u temu. Par sati prije odlasku u Finu imao sam kratki razgovor sa suprugom: “Mislim da je danas zadnji dan!” Pogledala me upitno i rekla “Zadnji dan za što?” - “Za zamijeniti kune za eure.” Tehnički, nije bio zadnji dan jer se kune i dalje mogu zamijeniti u Hrvatskoj narodnoj banci, međutim, odlazak s dva saketića kovanica u Zagreb bio bi vrlo nerentabilan izlet. Supruga i ja imamo običaj (vjerojatno kao i većina ljudi) da ko vjeverice skupljamo sitniš, odlažući ga u staklenke na nekoliko mjesta u stanu. Znate ono, dođete doma i ispraznite špage. Kad smo (ko vjeverice) dovukli prikupljeni plijen i istresli ga na stol, shvatili smo da je riječ o tri povelike i poteže staklenke te da se skupilo više novca nego smo mislili.
“Trebamo li ih sortirati i prebrojiti” upitao sam. Odlučili smo se samo na sortiranje kovanica, a brojanje ćemo prepustiti makinji. Prvo odredište bila je pošta. “Mislim da imam oko 50 eura sitna u kunama,” rekao sam gospođi u pošti. Izvadio sam iz ruksaka saketiće sa sortiranim kovanicama. “Uf, bilo bi bolje ako možete s tim poći u Finu jer bismo mi to morali brojati ručno,” rekla je. BOOM! I eto ti ga na. Trči na vrat-na nos i to jako nategnuto s obzirom na red koji sam zatekao. Ima bit’ da nisam jedini koji ostavlja neobavljeni posao za u zadnji čas.
“Nećete vjerovat’, ali sam prilikom čišćenja otvorila sinovu nepročitanu rođendansku čestitku u kojoj sam našla 500 kuna, zapravo dvije čestitke, i u svakoj po 500 kuna,” rekla mi je gospođa s kojom sam bio u redu. “Znači, zato čekate već dva sata u redu, bogami se isplati,” odgovorio sam. “Kako to mislite?” upitala je. Objasnio sam joj da će potrošit dva sata kako bi dobila 130 eura, što je 65 eura po satu. “Pa ni najbolji kirurzi ne zarade toliko na sat,” dodao sam. “Pa ima smisla,” rekla je gospođa kojoj je, čini mi se, moje objašnjenje popravilo raspoloženje.
Kros do ‘brojača’
E, a što je zajedničko Konzumu i Fini? Obje imaju taj psihološki trik s jako puno blagajni, odnosno šaltera, od kojih najviše dvije rade! I sad se ja pitam: je li Fina trebala biti spremnija za zadnji dan promjene kuna u eure (uz ostale tekuće poslovanje poput pologa, usitnjavanja novčanica i dr.) ili smo krivi svi mi u redu koji smo došli u zadnji čas obaviti ono za što smo imali cijelu godinu na raspolaganju? Mislim da je krivica podjednaka.
Promatrao sam situaciju, što nije bio problem jer sam “držao na oku” samo jedan šalter koji je radio. Gospođa iza stakla bila je poput hrčka u kotaču: red razgovora s klijentima, zatim odlazak s novcima na drugi kraj do aparata za brojanje novca. Ne bi li sve to imalo više smisla da je gospođa sjedala za pultom na kojem se nalaze ‘brojači’?
Nakon nešto malo više od ure čekanja našao sam se ispred nje. “Vi ste danas sigurno prehodali minimum od 10 tisuća koraka,” rekao sam joj s osmijehom dok sam iskrcavao sakete s kovanicama. Nasmiješila se s osmijehom koji me podsjetio na osmijeh atletičara nakon ulaska u cilj.
“Ovo će brojanje potrajati neko vrijeme,” rekla mi je i nestala u drugom dijelu zgrade pod teretom mojih kuna i lipica. Podsjetila me na prvašića koji odlazi prvi dan u školu pod teretom prevelike školske torbe. Nakon nekog vremena vratila se s papirićem u ruci: “Hoćete li novčanicu od 100 eura ili dvije po 50,” upitala je.
“Iskreno, nisam imao pojma da smo toliko skupili tako da mi je sasvim svejedno,” odgovorio sam. Svo to skupljanje malo po malo dovelo nas je do novogodišnjeg bonusa od gotovo 130 eura, tj., jednako kao i gospođu u redu ispred mene. Oboje smo dohvatili satnicu poput kirurga. Ako to nije znak za dobar početak nove godine, onda ne znam što je!