StoryEditorOCM
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU

Kad susretneš bivše učenike: Profesore jel‘ me se sjećate?

Piše Mark Thomas
29. kolovoza 2022. - 12:19

Ljudi u malim mjestima, više nego oni u velikim gradovima, dijele sudbinu,” rekao je Richard Russo, dobitnik Pullizerove nagrade. Ja bih dodao “imaju zajedničku sudbinu”. Jasno je da život i rad u manjim sredinama imaju svojih prednosti. Prošlog sam tjedna imao priliku uvjeriti se u to u dva navrata.

Dok neki ljudi uživaju u anonimnosti koju donosi život u velikom gradu, a to sam osobno iskusio živeći i radeći u svjetskoj metropoli, Londonu, drugi preferiraju intimnost i društveni život kojeg donosi život u manjim mjestima ili manjim gradovima. “Izgleda da te ovdje svi poznaju,” rekla je moja majka dok smo šetali po Gradu. Iza svakog kantuna dolazio je novi “adio”, a u svakom kafiću rukovao sam se s konobarima: “E, đeste, gospar Mark, kenova?” To je taj duh (ili vibra, kako bi ovo mladosti reklo), maloga grada.

Susret iz prošlosti

U Dubrovniku je gotovo nemoguće živjeti “van sustava”. Čak i ako nisi osoba od druženja i želiš ostati po strani, garantiram vam da svi sve znaju o vama. Meni to nikad nije smetalo. Naprotiv, to mi je baš super i rado prihvaćam. Zapravo, u mnogim je zemljama taj duh zajedništva ozbiljno nagrižen i u nestajanju.

E, tako sam vam ja neki dan imao rano ujutro sastanak u Gradu. Sjeo sam u Gradsku i uživao u trenucima buđenja Grada. Čiope, mačke, golubovi, ljudi koji idu na posao, gospođe koje idu u spenzu, zvuk kufera po kamenu i pospana lica turista, sve to odvijalo mi se pred očima kao na filmskom platnu.

Sunce je polagano skidalo sjenu s bijelog kamena i otkrivalo “scenu po scenu” raskoši i ljepote. “Dobar dan profesore, sjećate li me se?” čuo sam glas. Ispred mene je stajao visoki, bradati mladić, s širokim osmijehom na licu. Blijedo sam ga gledao dok su mi moždane stanice grozničavo prebirale po pamćenju. Mladić se predstavio: “Prije dosta godina podučavali ste me engleski,” dodao je. Da, moje prvo zaposlenje u Dubrovniku bilo je predavač engleskog jezika.

Tijekom tog vremena predavao sam stotinama odraslih i djece. Nije neobično da naletim na nekog od njih i da razmjenimo po koju riječ. Ali, tim se poslom ne bavim gotovo 15 godina. “Nekako mi se čini da si tad bio malo manji,” nasmijao sam se. “Jesam, i manji i mlađi, imao sam 10 godina,” dodao je mladić. “Završio sam fakultet u Bostonu i dobio posao u Londonu gdje sad živim,” izložio mi je svoju životnu priču. Pokušali smo izrekonstruirati kad sam mu to točno ja predavao i izračunali da je to bilo otprilike prije 20 godina.

Znači, tog dječaka, oprostite, mladića, nisam vidio punih 20 godina. A evo ga sad preda mnom i ćakulamo. “Sjećam se igara na engleskom koje smo tad igrali,” rekao je sa smješkom. Mislim, ne želim ja sad reć’ kako sam zaslužan za njegovo školovanje u SADu ili za činjenicu da radi u mom bivšem gradu, ali sam ipak osjetio sitno zadovoljstvo vjerujući da sam na neki način i ja doprinio tome. Smijali smo se i razgovarali i onda ga je “skupio” prijatelj. Ostatak dana razmišljao sam o tom slučajnom susretu. I o tome kako se ovo vjerojatno ne bi dogodilo da smo živjeli u velikom gradu.

Učio sam i direktora

Dan poslije, imao sam dogovoren intervju s direktorom jednog hotela. Njegovo mi ime nije zvučalo poznato, a ionako sam totalna koma kad su imena u pitanju. Imam pamćenje zlatne ribice. Stigao sam na recepciju i ugledao poznato lice. “Jel‘ me se sjećate?” upitao me direktor. “Predavali ste mi engleski kad sam bio mali,” nasmijao se. Déjà vu! “A, jes’, jes’, odmah si mi se učinio poznat,” odgovorio sam.

Ispalo je da je i on bio moj učenik prije 20 godina. I on se jasno sjećao igara na engleskom i učenja lekcija na takav način. Znači, u dva dana sreo sam dva svoja bivša učenika, jednog koji je direktor hotela, a drugi mikrobiolog koji radi u Londonu. I sad možemo reći to je mali grad, ali bilo bi bolje reć’ malo mjesto. Ta povijest i sudbina koju djelimo u našim malim zajednicama jednostavno je neizbježna. Životi su isprepleteni na razne načine. Iskreno, meni je to drago. Na drugu stranu, ova dva doživljena iskustva, susreti, učinila su da se pomalo osjetim starim. Dva bivša učenika postali su ljudi, na odgovornim pozicijama, a upoznao sam ih dok su išli u osnovnu školu.

U današnjem vremenu u kojem vlada nomadski stil života, posebno u drugim zemljama, zajednička sudbina je nemoguća. I to je šteta. Bio sam jako dirnut s oba susreta. Tko zna što donosi sutra i čeka li me susret s još bivših učenika.

22. studeni 2024 15:38