"Drugačiji jezik, drugačiji pogled na život." Kako netko može zaboraviti vlastiti jezik? Vjerujte mi, moguće je. Bez obzira na to što u svojim formativnim godinama nisam bio pretjerano uspješan u učenju stranih jezika, oni su me oduvijek fascinirali. Jezik je živi organizam koji se razvija, mijenja i prilagođava.
Tu je privlačnost novih riječi iz rječnika, riječi koje mijenjaju značenje i čiju snagu ne treba podcjenjivati. Uostalom, pero je jače od mača! Verbalna komunikacija na različitim jezicima podrazumijeva i zahtijeva određenu vještinu (i nešto sluha).
Kako izgovoriti neku riječ, gdje staviti naglasak, kako oblikovati usne prilikom izgovora? U ovih 25 godina koliko živim u Dubrovniku samo nekolicina ljudi pravilno izgovara moje ime. Njih 99,9 posto ima neku svoju verziju. Identična situacija je s imenom moje majke Wendy, koja na kraju ispadne Vendi. Kad smo već kod moje majke, nakon deset prekrasno provedenih dana u Hrvatskoj vratila se doma u Englesku.
Bila je to prilika da svo to vrijeme, uz manja odstupanja, razgovaram na engleskom što je imalo utjecaja na moj hrvatski. "Ma vidiš da ti je mama tu," našalila se moja prijateljica nakon što mi se zapetljao jezik u pokušaju da rečenicu završim na hrvatskom.
Čuo sam ja da riječi koje izgovaram čudno zvuče, ali nisam mogao ništa napraviti kako bih popravio situaciju. Zvučao sam poput Hrvata koji 20 godina živi u Texasu. Što sam se više koncentrirao na izgovor, to je on bio neprirodniji. Susreo sam mnoge Hrvate iz dijaspore, ovdje i u zemljama u kojima žive i većina njih radije govori jezikom tih zemalja.
Razumijem to kad su u pitanju druga i treća generacija obitelji, međutim, sreo sam pojedince koji se srame svog jezika. "Možemo li razgovarati na engleskom," zamolio me jedan Hrvat za vrijeme mog boravka u New Yorku. Primijetio sam da se muči s materinjim jezikom. "Otkud ste," upitao sa ga. "Iz New Jerseya, ali sam se rodio u Lapadu," nasmiješio se uz laganu neugodu. Pa da kako možeš zaboravit‘ materinji jezik? Ponekad se čovjek nađe u situaciji da se osjeća ugodnije koristeći drugi, umjesto vlastitog jezika. Nije samo riječ o vještini govorenja, već je stvar i u akcentu.
Meni treba samo nekoliko sekundi da prepoznam nečiji akcent, na svom materinjem jeziku. Stvarno imam sluh za to. U sekundi mogu prepoznati iz koje regije u Engleskoj netko dolazi. Bez obzira što ja govorim "Kraljičin" tj. neutralni engleski, na neki sam način dobio akcent zemlje koju nikad nisam posjetio, Južne Afrike.
Zapravo, mnogi Englezi koji određeno vrijeme žive izvan svoje matične zemlje iz nekog razloga "obrnu" na južnoafrički akcent.
Pretpostavljam da je ovdje riječ o prirodi i odgoju te zasigurno okruženju u kojem živimo. Uvijek me iznova oduševi kad netko govori više stranih jezika. Mislim da moj mozak nema kapacitet za pamćenje tih silnih riječi, napose gramatike. Naravno, stvar je i toga što sam rođen u zemlji koja nija baš poznata po poznavanju stranih jezika.
Doslovno ne poznam nikoga tko zna više od par riječi francuskog i tko bi mogao iole normalno razgovarati na tom jeziku. O drugim jezicima da i ne govorim. Ta je lijenost uzrokovana i činjenicom da gdje god putujemo ljudi govore engleski. Kad sam sa suprugom u Velikoj Britaniji i ako razgovaramo na hrvatskom jeziku, oko sebe primjećujem začuđena lica. Ako se preselim u Veliku Britaniju hoću li zaboraviti svoj hrvatski?
Do neke mjere vjerojatno hoću. Na isti način kao što je hrvatskim iseljenicima jednostavnije govoriti engleski. Postoji jedan izraz koji se osim za jezik može primijenti i za druge stvari: "Ako ne koristiš, zaboraviš." Posljednjih deset dana uglavnom sam komunicirao na engleskom i već osjećam kako mi se "puti" jezik.