Molim vas, jel’ možemo sad dobiti Dubrovnik natrag ? Posudili smo vam ga preko ljeta i mislim da je krajnje vrijeme da nam ga vratite. Bar za ove hladnije dane, pa ćete ga dobiti nazad čim ugrije, vratimo ga mi bez problema! Dok noći pomalo preuzimaju dane i dok čekamo da se sat vrati unazad, dok se zaostale lastavice pitaju gdje su im nestali prijatelji, vrijeme je da se poslože računi i osvrne na proteklo ljeto.
“Koji vam je najdraži mjesec u godini?” upitao me je nedavno turist iz Liverpoola. “Veljača” – odgovorio sam k’o iz topa! Možda bi precizniji odgovor bio “bilo koji mjesec osim kolovoza”. Nedavno su me intervjuirali za britanski The Financial Times, tema je, naravno, bila turizam u Dubrovniku, ili, preciznije, masovni turizam u Dubrovniku.
Da, to je omiljena tema svih medija. Rekao sam da mislim da je bolje imati previše nego premalo turista. Jasno je da mi u Dubrovniku imamo problem, ali slatki problem. On bi bio puno ozbiljniji da turiste uopće nemamo. I onda sam novinaru izrekao pravi kliše, a to je da je “turizam nož s dvije oštrice!” I to na više načina.
Na stranu to što živimo u gradu koji pola godine “puca po šavovima” od količine turista, a drugu polovicu egzistira kao grad duhova, međutim, pravi je problem socijalne prirode. Riječ je o posljedicama masovnog turizma i stvaranje, kako ja to zovem “izgubljene generacije”! Čini mi se da je posljednje “prebrojavanje” kreveta u privatnom sektoru smještaja u Dubrovniku donijelo brojku od 17.000 kreveta. Gotovo pola stanovnika ovoga grada bavi se iznajmljivanjem, dok se broj raspoloživih kreveta gotovo izjednačio s brojem automobila na gradskim cestama.
Kada bi prihodi od svih tih soba, vila i apartmana bili dodatni prihod to bi bilo normalno. Međutim, u većini slučajeva to nije tako. Razumijem taj način razmišljanja; za svaki iznajmljeni apartman može se lijepo u banku pospremiti 10ak tisuća eura godišnje, manje ili više. Ako imate više apartmana, onda se može “pospremiti” i puno više, i sad, zašto bi netko radio bilo što drugo osim iznajmljivao? I tu dolazimo do problema i rasta “izgubljene generacije”.
Postoje cijele generacije djece vlasnika apartmana koja nikada nisu radila. Znam, možda poneko od njih primi goste, očisti apartman ili slično, međutim, ta djeca nikada nisu naučila stvarno raditi i mučiti se, poput svojih roditelja koji su radili i gradili.
Šteta je još i veća jer su mnogi od “izgubljene generacije” završili fakultete, utrošili mnogo truda i rada za to, a da ne govorimo o utrošenom novcu svojih roditelja koji su ih školovali. Ta je generacija na vrlo tankom ledu. Prije ili kasnije (pre)napuhani balon AirBnB-a će se raspuknuti. Možda i neće, ali će svakako izdušiti. Svake godine konkurencija jača, sve više apartmana u opticaju ruši cijene. To se događa u svim industrijama, nije ništa neobično.
Ovogodišnja sezona donijela je sniženje cijena smještaja za 20 posto. Drugim riječima, toliko je manja plaća za mnoge ljude. Da se radi o dodatnom prihodu, kao što bi trebalo biti, to bi bilo u redu, nema nikakve drame. Da, (dodatni) prihod je manji, ali je još uvijek bonus. Međutim, kada vam je to glavni, odnosno jedini prihod, e, onda ste u barci bez ijednog vesla!
Bez profesije, radnog iskustva, radnih navika i osjećaja za borbu za preživljavanje, bit će teško. Odjednom, nakon lagodnog života, ispijanja jutarnje kafe, popodnevnog kupanja i čekanja da mama skuha večeru prije nego li ćete otići u noćni klub, dolazi “pravi” život u kojem sami morate misliti o sebi.
Ova se “izgubljena generacije” s tim izazovom neće moći nositi. Svake godine zbog problema s radnom snagom “uvozimo” 3.000 radnika sa svih strana! Ali, oni su radnici! Ne kavopije! Jako smo se razmazili! “Izgubljena generacija” je razmažena! Žive u svom svijetu fantazije! I kada “stvar” s iznajmljivanjem dođe svomu kraju, a doći će, ti mladi ljudi neće imati gdje otići. Turizam je vrlo osjetljiva i promjenjiva industrija. Ona “vozi” prema velikim visinama, sunovraćuje se prema dubinama, krhka je i ovisna o mnogim čimbenicima na koje, nažalost, nemamo utjecaja.
A za “izgubljenu generaciju” nema plana B, nema rezervnog plana; kada započne pad iznajmljivanja, njihovi će se svijetovi slomiti poput čaše koja padne na uglancani kamen Straduna! Socijalne posljedice mogle bi biti dugotrajne i katastrofalne. Kažu da ne možeš starog psa naučiti novim trikovima. Bojim se da naša “izgubljena generacija” nema nijedan trik s kojim bi nešto započela.
Piše: Mark Thomas