Kako možeš bit‘ toliko uzbuđen oko zelene paprike?" pitala me supruga. Jest, istina, pola sata s oduševljenjem sam joj govorio o tom jelu. A sad ću i vama napisati o čemu je tu zapravo riječ. Spremni? Jako volim tradiciju. Dolazim iz zemlje u kojoj se iste proslave ponavljaju desetljećima, u istim pomalo ludim uniformama i uvijek po istom programu. Sve je to život, a životu je ponekad potrebno dodati malo boje.
Osim toga, ne treba vama jedan Englez objašnjavati tradiciju, pa tu je proslava Svetoga Vlaha stara 1050 godina. Međutim, sve dok nikoga time ne vrijeđate, mislim kako poštivanje prošlosti i njegovanje tradicije mladima daje uvid u njihovo porijeklo. Ključ je u poštivanju nasljeđa. A ono dolazi u svim oblicima i veličinama. Čak i u obliku zelene paprike.
Prije nekoliko tjedana, u srcu ljetnog pakla upoznao sam jednog mladog kuhara, chefa. Neću vam otkriti njegovo ime niti ime restorana u kojem radi. "Kad sam bio mali sjećam se kako sam kao hipnotiziran gledao baku kako kuha. Mirisi, boje i sva ljubav s kojom je kuhala činili su čaroliju," uz osmijeh mi je rekao mladi chef. Nekoliko godina kasnije (doduše, možda ipak nešto više godina kasnije) taj je mladić na važnom mjestu u jednom od vodećih dubrovačkih hotela.
Prilikom izrade jelovnika, jednim je jelom odao počast svojoj baki. Da, pogodili ste – s punjenom paprikom. Ne mogu vam opisati kako je to jelo bilo ukusno. Baka, ili baba, svejedno, bila bi jako ponosna.
Pogled na to povrće (da, paprika je servirana kao predjelo), dalo mi je mislit‘. Zašto cijelo vrijeme ignoriramo naše nasljeđe i mislimo da je u susjeda trava zelenija? Ovdje govorim o kulinarstvu, međutim, problem je puno veći i paprika je samo simbol. Svaka će dubrovačka kuća ove zime mirisati na punjene paprike i sarme, zelenu menestru i domaće kobasice. Pa to je naše gurmansko nasljeđe. A na drugu stranu, ova je jela gotovo nemoguće naći u dubrovačkim restoranima. Nemojmo to miješati s obiteljskim gospodarstvima, to je druga kategorija i rekao bih viša klasa.
A zašto? Pa upravo zato jer nude povijest gastronomije ovoga kraja. Je li se sramimo naših domaćih jela? Mislimo li da se ona ne bi svidjela turistima? Mislim da je odgovor na oba pitanja potvrdan.
Sjećam se priče kako je prije dosta godina u posjetu mojoj punici došla obitelj u kojoj je moja supruga čuvala djecu kad je tek došla u Englesku. Dobrostojeća obitelj koja je proputovala pola svijeta i upoznala mnoge kulture. Glava obitelji, dakle majka, u Englesku se vratila s punjenim paprikama u kutiji od sladoleda (tad još nisu postojale rigorozne kontrole na aerodromima).
Više volimo servirati "internacionalnu" hranu koristeći pritom začine i dodatke sa svih strana svijeta što je u principu samo neki oblik prerađene hrane. A za to vrijeme naša je domaća kuhinja sasvim zapostavljena, a to nema nikakvog smisla. Razumio bi to da su ta naša "stara" jela odvratna ili nejestiva. A nisu. Čini se kako bismo silno željeli otkriti kotač, a on je već otkriven. "Kad nas gosti pitaju preporuku za predjelo to uvijek bude punjena paprika," objasnio nam je šef restorana. Zašto? Zato što a) riječ je o izvanrednom jelu; b) gosti nerado naručuju nešto za što nikad nisu čuli.
A za to nisu krivi gosti nego mi. Kao što sam rekao, ovdje nije riječ o običnoj paprici, ona je samo simbol za povijest, tradiciju i nasljedstvo. Ovaj je mladi chef predstavio domaće jelo, klasik, ali na moderniji i drugačiji način. Izvrsno izgleda, a jednako je dobrog okusa. U Dubrovniku imamo više restorana koji poslužuju sushi od onih koji poslužuju sarmu. Jel‘ to vama ima smisla? Mislite li da u Tokiju poslužuju (u tolikoj mjeri) punjene paprike i rozatu?
Očigledno smo zasljepljeni svjetlima internacionalne kuhinje, vjerujući da je bolja od naše hrane. Sve se to događa zbog silovite propagande i bombardiranja različitim TV emisijama zbog kojih smo "na posteljicama, pjenicama i u emulzijama". Sačuvajmo povijest kako bismo zaštitili svoju budućnost! Jer ako mi to ne napravimo, nitko neće! Hvala maloj zelenoj paprici što je u meni probudila toliko osjećaja. Siguran sam da na našem jugu živi jedna baka koja je silno ponosna na nasljeđe koje je ostavila.