Kad i kako se dogodilo to da i ja postanem sezonski radnik? Pretpostavljam da je sve krenulo prije 21 godinu kada sam napustio londonsku gužvu i užurbanost misleći da ću na Jadranu živjeti “laganini” kao pravi Mediteranac!
Tada mi je koncept rada, odnosno zarađivanja u kojem cijelo ljeto radiš kako bi pokrivao troškove tijekom zime (i ne radio ništa) izgledao kao znanstvena fantastika. Cijela stvar podsjetila me na vjevericu koja cijelo ljeto skuplja orahe u unutrašnjosti stabla za kišne dane.
Kad radiš u turizmu, više nisi gospodar svog vremena, a u Dubrovniku se ionako možeš baviti samo s turizmom ili njemu srodnim granama. Svi mi plešemo kako turisti sviraju, a za njih ne postoje vikendi ili praznici, njima je svaki dan praznik i jedino što žele je zabava.
Nedavno sam preuzeo nekoliko novih poslova u turizmu kako bih iz prve ruke otkrio s kakvim se izazovima suočava naš Grad. Prvo, sezonske radnike je jako teško pronaći, misija je to ravna nemogućem, a još je teže pronaći radnike koji će zaista raditi. Često pomislim (pa i napišem) kako bi ovdje ljudi bili najsretniji kada bi im turisti jednostavno poslali novce u kuverti i uopće se ne bi pojavili. Lijenih radnika ima više nego ribe u moru, ne da im se. Ali, to je neka druga priča.
I tako sam i sam uz Slavonce, Crnogorce, radnike iz Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja i sam postao sezonski radnik, i time valjda preko noći postao ona vjeverica s početka kolumne. I koga sad kriviti za to? Bez obzira radite li na recepciji, ili ste “skriveni” u uredu postoji cijeli niz prepreka u ovom poslu.
Naravno, najteži dio posla onaj je s ljudima. Tijekom posljednjih tjedana, zahvaljujući poslu kojeg obavljam imao sam priliku jesti u mnogim dubrovačkim restoranima. Mogu vam reći da dosad nisam sreo nijednog konobara iz Dubrovnika. Mi smo vjerojatno najveći “uvoznici” radne snage u regiji, čak 3500 radnika iz drugih zemalja zaposleno je u Dubrovniku. Naš Grad oduvijek je bio “zlatna krava” za cijelu regiju pa zašto bi ove godine bilo drugačije. Osim toga, svi uvezeni radnici voljni su raditi. Prije par dana razgovarao sam s parom iz Kalifornije.
Oni su zapravo dijaspora, vjerojatno druga generacija koja, naravno, ne govori hrvatski. Uglavnom, razgovarali smo o njihovom ljetu, odnosno vječnom kalifornijskom ljetu. I tada mi je na pamet palo jedno pitanje pa bih ga postavio i sezonskim radnicima: jel’ biste htjeli raditi cijelu godinu na istom mjestu, i nakon vrućih ljetnih dana?
Biste li bili u stanju raditi cijelu godinu kao što radite ljeti? Nakon malo preispitivanja, za sebe slobodno mogu reći da ne bih imao ništa protiv. Zapravo, vrlo rado bi radio “sezonski” posao cijelu godinu. I tu dolazimo do problema Dubrovnika kao turističke destinacije.
Na samom početku ove zamisli je i njen kraj. Krenimo od aerodroma koji ima promet od 20.000 putnika tijekom zime do prometa od pola milijuna putnika tijekom ljeta pa do hotela koji prolaze put od totalne pretrpanosti do zatvaranja i pada u zaborav tijekom zimskih mjeseci.
I naravno, radnici, najvažniji dio ove turističke slagalice. Ovogodišnja sezona znatno je otežala situaciju nekim ljudima jer su u novonastalim okolnostima morali prilagoditi način života, organizaciju obitelji i zarađivanja. Doslovno smo preko noći prešli put od “poplave do pustinje”. Naravno, nije se svima to dogodilo, ali neki su ljudi ipak imali mogućnost izbora. A sada više izbora nema. I događa (nam) se.
Na primjer, kada kažem Austrija, na pamet nam odmah pada skijanje, snijeg i vjerojatno Mozart. A znate li da Austrija koja nema more, obalu, nema plivanje u čistom (?) moru, tijekom ljeta ima više turista od Hrvatske?!? Znači, ako je moguće jednu klasičnu zimsku turističku destinaciju prometnuti u jednako atraktivnu ljetnu, onda možda ima nade i za nas! I tada bi se ostvario moj san o radu u turizmu tijekom cijele godine.
Učimo od prošlosti, živimo u sadašnjosti i nadajmo se budućnosti! Najvažnije je ne prestati istraživati – Alber Einstein!