Tijekom protekle godine znao sam se osjećati kao jedini stranac u Dubrovniku, ako se uopće više i mogu nazvati strancem. Iskreno, bio je to dobar osjećaj. Prvo sam uživao u dugim šetnjama Gradom imajući osjećaj da ga imam samo za sebe. Nije bilo potrebe za izbjegavanjem gužve dok sam ispijao svoj kapučino, borbe za parkirno mjesto ili traženja mjesta na plaži kako bi prostro šugaman. Znam da je to sebično, međutim, pandemija me vratila u one dane kad me ljepota kamenog grada jednostavno “oprala”.
Tamo negdje krajem 90ih Dubrovnik je bio prazan i đir je bio lokalan. Međutim, ono što je na početku bilo zabavno, ubrzo se pretvorilo u dosadu. Počeo sam se osjećati usamljeno. Čak sam poželio prometne gužve, toliko su mi falili turisti. Sjećam se kako mi je prije puno godina jedan gospar iz Grada rekao: “Meni ne treba putovat’, ođe ljeti dođe cijeli svijet.” Ali, prošle godine svijet nije nikud išao. Presušile su gužve preko Straduna.
Živi ljudi
Prošli vikend, i dalje u praznom Dubrovniku, vratio se dodir sa svijetom. Bilo je prekrasno čuti toliko različitih akcenata i vidjeti ljude sa svih strana svijeta. Da, živi ljudi, ne preko Zooma, stajali su preda mnom. Bez imalo sumnje jedna od najvrućijih tema u posljednje vrijeme su digitalni nomadi. Prošlog sam se tjedna našao u njihovu društvu. Najzabavnije od svega je to da te “lutalice” privremeno žive i rade u našemu Gradu. Činilo mi se kako ponovno proživljavam svoje prve trenutke u Dubrovniku, a najčudnije je bilo što su i oni razmišljali kao i ja, nekada davno. “Postoji li mjesto na kojem mogu dobiti sve papire,” našalila se jedna Engleskinja.
I dodala “Najčešća rečenica koju sam čula je – fali vam još jedan papir!” O da, i dvadeset godina kasnije broj taksenih maraka i papira nije se promijenio. Ljudi su vrlo prilagodljivi, a ja sam živeći ovdje to shvatio i na dobar i na loš način. Otkrivanje dobrih strana života bilo je poput struje freškog zraka. Svi digitalni nomadi željeli su naučiti barem nešto hrvatskog. Dio događanja bile su i lekcije iz jezika. Do dana današnjeg meni nije jasno kako sam uspio savladati nešto tako teško na čemu slomiješ jezik. Ohrabrivao sam nomade “bez obzira koliko ste naučili, čak ako je samo pozdrav ili hvala, nitko neće ništa loše pomisliti, dapače.”
Gledajući ih dok ih je hrvatski profesor uvodio u osnove jezika činilo se kao da gledam studente koji prate Einsteinova predavanja. Širom otvorenih očiju, usta također, ali to mogu samo pretpostaviti jer su im bila pokrivena s maskama. Međutim, svaka im čast jer su se na kraju ispred dvorane upustili u razgovor na hrvatskome i tako dobili zasluženi aplauz.
Lomljenje jezika
S obzirom da se sve odvijalo pred mojim očima, u jednom trenutku mi se upalila “lampica.” Osvrćući se oko sebe shvatio sam da većina nomada svoja novostečena iskustva dijeli uživo na društvenim mrežama. Možda ih je bilo tek 11, ali ih je pratilo 11 milijuna ljudi. Skoro sam šapnuo sebi u bradu, “a to je znači ključ digitalnih nomada.” Njihov je glas puno glasniji od moga! Potvrdu da je tomu tako dobio sam vrlo brzo kada su me počeli bombardirati s lajkovima, podjelama, praćenjima i spominjanjem (tagiranjem) na svim društvenim mrežama.
Ključ je u tome kako mi, kad kažem mi, mislim na nas kao destinaciju, možemo iskoristit ovu ekstra reklamu. Naravno, sve bi imalo više smisla kada bismo iskoristili digitalne nomade da svijetu predstave tradiciju i jedinstvenost koju Dubrovnik ima. Nemojmo razmišljati generički, već ciljano. Ovi nomadi nisu se samo pojavili tu, oni su ovdje već dovoljno dugo da su naučili i mogu nam prenijeti dragocjene savjete. Jednako kao što mi možemo štošta naučiti od njih, tako i njima treba vodstvo u pravom smjeru. Treba im vodič koji će ih uputiti na pravi put. I to je nešto što možemo kontrolirati, za razliku od priče s Igrama prijestolja gdje smo zapravo bili vrlo pasivni.
Bez imalo sumnje ta nam je serija donijela ogroman publicitet, međutim mislim da ga ipak nismo dovoljno iskoristili. Sada je vrijeme da napravimo nešto za sebe. Ovi su nomadi ponovo probudili moju ljubav prema Dubrovniku i strast da promoviram ono što sam uzimao zdravo za gotovo. Nakon godine zimskog sna, ponovo sam ugledao svjetlo!