Dr. Pero Markunović, šef tima za interventnu kardiologiju presavio je tabak i napisao novinama ogorčeno pismo. Ljut je zbog teksta u kojem se piše o tome kako država radije troši na helikopterski prijevoz pacijenata nego da liječnicima stvori životne uvjete da deficitarne pozicije u Dubrovniku budu dobro pokrivene.
Mogu zamisliti koliko je jednom vrijednom i dobrom liječniku teško podnositi kad netko kritizira sustav kojeg je i on dio. I to bolji dio. Dr. Markunović govori o tome kako Dubrovnik ipak ima 24-satnu interventnu kardiologiju jer je jedan liječnik i njegov četveročlani tim dobar dio godine pripravan da u roku zlatnog sata otvori krvnu žilu na srcu i čovjeku spasi život.
Da, Dubrovnik ima tim za interventnu kardiologiju koji je sedam dana u tjednu 24 sata pripravan skočiti i spasiti čovjeka. Ali to i dalje nije dobar sustav, dokle god te sestre, ti tehničari i liječnici dobar dio godine provedu u takvoj pripravnosti. Odu po dijete u vrtić, a onda na brzinu skoče u bolnicu nekom spasiti život dok njihovo dijete čeka u autu ili gdje već. Dogovore se s prijateljima za večeru, a za njima ostane napola prazan pjat jer je baš sad nekoga trefio srčani. I nije tu kardiologija sama. Sve od sebe daju sestre, tehničari i liječnici po drugim odjelima. Bude tu možda i grešaka, ali znam da ljudi daju baš sve od sebe da pacijentu bude bolje; da ozdravi.
Nije samo dubrovačka bolnica ta kojoj nedostaje sestara i liječnika. Samo što je Dubrovnik u specifičnoj situaciji. Preskup je da bi mladi liječnici koji pošteno rade kupili stan i svoju karijeru i obitelj gradili u Dubrovniku. Preskup je i mladim policajcima, konobarima, kuharima.... Ali njih još nismo počeli voziti helikopterima, kao što pacijente prevozimo iz bolnice u bolnicu kad ne mogu u Gradu dobiti odgovarajuću skrb. I takvih će slučajeva vjerojatno uvijek biti, ali brojke su neumoljive. Od vojne baze u Divulje do Medareva let traje oko sat vremena, a povratak još toliko. Sat leta helikoptera HRZ-a stoji oko 50 tisuća kuna, a dva sata leta koštaju koliko jedna solidna kirurška bruto plaća, s dežurstvima i smještajem za mjesec dana u pristojnom hotelu. Super je što smo uštedjeli par stotina kuna jer više ne šaljemo taksi po doktora koji je ispratio svog pacijenta u Split.
Nije važno plaća li taj helikopterski prijevoz naša bolnica ili MORH jer ga u krajnjoj liniji plaćamo mi, porezni obveznici. Ono što je važno građanima Dubrovnika jest da im se liječnici ne ubijaju od posla, da nisu žrtva nesretnog sustava, da ne rade nadljudskim naporima da bi spasili nečiji život nego da na posao stižu odmorni, dobre volje, fokusirani na ono što rade. Slažem se s dr. Markunovićem – takve uvjete treba osigurati i osoblju koje već živi i radi u Dubrovniku, a ne samo gostujućim liječnicima. Ali naša kritika nije bila usmjerena na njega, njegove kolegice i kolege, nego na nakaradni zdravstveni sustav koji grca u gubicima dok mu osoblje puca po šavovima, a pacijenti strahuju za život. I super je što za prijevoz pacijenata imamo makar vojne helikoptere, kad već nemamo jeftinije i u medicinskom smislu bolje opremljene civilne, kao sav ostali razvijeni svijet. Ali to nije sustav kakvog želimo i za kojeg izdvajamo 16,5 posto svoje plaće. Po postotku izdvajanja smo u europskom vrhu, a istina je da smo zbog malih plaća pri samom dnu po apsolutno uplaćenom iznosima za zdravstvo.
Možemo mijenjati sustav ili sve prebaciti na šalu – neka nam svima povećaju plaće, pa će nam i zdravstvo procvjetati.