Što se to bijeli u ulici zelenoj? Nit je snijeg, nit su labudovi, nego, bogami, dostavni kombi. Odakle krenuti, a ne zahebati? Moj stav o modi je praktičan. Znači, mislim da je vrlo prolazna i da se toga nudi na bacanje, da je moderno sve i svašta, da je dostupno sve i svašta i da svatko za sebe može naći što god poželi. Za siću.
S obzirom na naše novčane mogućnosti, to je dobro. Fakat mi se ne da trošit dvije tisuće kuna na neku pravu kožnu jaknu kad postoji ista takva od lažne kože za 200 kuna i kad će za 3 mjeseca bit u modi neki drugi kroj pa će ti ova od dvije tisuće kuna biti demode, a žao ti je ne nosit kad si već dao tolike pare. Ovu od 200 kuna samo proslijedim dalje i kupim tu novu, ultramodernu od lažne kože. Opet za 200 kuna.
Otkako sam sama sa sobom raščistila da Guccija ne bi kupila ni da mi ga nude na poklon jer ga ionako nemam đe nosit, a i nisam ti sigurna da Gucci dostavlja u Mokošicu, dostavni kombi je uglavnom parkiran ispred mog ulaza. Kampira. Kaže u mene muž neki dan, hoću li odnijet čovjeku marendu? Kaže i da mu se život počne tresti kad vidi bijeli kombi kako ulazi u Mokošicu. Čak i ako nije dostavni. PTSP, majke mi. Zbog te redovite nazočnosti u mom životu, između mene i vozača stvorila se, recimo to tako, obiteljska bliskost. U početku je to bilo, hvala vam, adio vam. Pa je onda bilo, kenova, ima li posla. Krenule su slike žene, muža, djece. Mlađa mi ide u srednju, zvat će vas za neku bitangu. Sintagmu, kažem ja. Ma da, kaže on, to sam i reko. Pa je onda bilo, nemojte mi davat paket mužu, sve mi zbraja i oduzima, (majke ti, po broju crevaja reko bi čovjek da si stonoga!) nego, ako me nema, bacite preko balkona. Pa je krenulo, gospođa Maja, pun vam je konop robe na sušilu, kako ću bacit preko toga? Makni gaćice, stari ili ostavi u Pema, majke ti (već smo prešli na TI).
Žene iz butige sve znaju. I još me obavijeste preko messangera da je paket u njih. Jedan dan do mene je dospio vapaj: Maja, života ti, kako ću prebacit ovaj paket kad je teži od mene? Što si ovaj put naručila? Cigle? Da, da, to je 5 pari cipela s rasprodaje. I onda je došla korona. Prestala sam naručivat na neko kratko (naglasak na kratko) vrijeme jer – đe ću u tome? Na balkon? A i pare su počele kopnit. I sve je izgledalo bajkovito: i po danu i po noći sam u pidžami, moda je pala u drugi plan, robu ionako više nemam đe držat, a nikad nemam što za obuć, dok jedan dan Vili nije reko da malo popuštaju mjere, da kreće i autobus, da se pomalo vraćamo normali. U mene muž objesio facu. Meni bljesnule oči. Za tri dana evo ti prve tone ljetne robe.
Susret dostavljača i mene bio je dirljiv. Bez obzira na virus, oboje s maskama i rukavicama, pali smo jedan drugome u zagrljaj. Suza suzu stiže. Ko nas, bre, rastavi? Pozdravlja me njegova kći. Zahvaljuje na objašnjenju gramatike preko Skypea. Njegova žena šalje mi jagode. Ako krene škola, opet je u pogonu balkon? Dašta! Bolje da umre selo, nego običaji!
StoryEditorOCM
MišljenjaMAŠTELA
Dostavni kombi je uglavnom parkiran ispred mog ulaza, kaže mi muž da mu se život počne tresti kad vidi bijeli kombi kako ulazi u Mokošicu
10. svibnja 2020. - 15:33