"Nikad nećemo znati kako je završilo," rečenica je koja me prati od djetinjstva. Gledali bismo seriju ili nešto tako, dobri momci branili su se od loših, a onda bi usred toga došlo vrijeme za spavanje i televizor se gasio. "Nikad nećemo saznati je li je spasio ili ne," odzvanjalo bi skalama dok bi se peli prema krevetu. I to je istina, nikad ne bih saznao kraj. Bilo je to vrijeme bez streaming TV, interneta i Youtuba, nije bilo TV na zahtjev, čak ni video rekordera za snimanje serija.
Danas je to teško zamisliti. Ako me nije "pogodila" velika sreća da naletim na ponovno emitiranje željene serije, sam bih u glavi smislio njen završetak. Možda je to iskustvo iz djetinjstva od mene napravilo prirodno radoznalu osobu. Svemu moram znati kraj. Živo se sjećam kako sam prvog dana ljetnih praznika pregledavao TV vodič i tražio vrijeme emitiranje omiljene serije. U isto vrijeme djeca su danas postala ovisnici o ekranima, dok smo mi bili "zarobljeni" s TV vodičima.
Sjećam se kako se u ona doba emitirala dječja emisija imena "Why don't you?" (Zašto ti ne bi?), a najava je blago rečeno bila zbunjujuća. Naime, glasila je "Zašto ti ne bi ugasio TV i radio nešto manje dosadno?", što nije baš neka reklama za emisiju. Kako sam odrastao televizija mi je postajala sve manje važna. Pretpostavljam da sam poslušao reklamni slogan dječje emisije.
Ubitačni ekran
Međutim, virus me prisilio na tjedan dana boravka u krevetu i mijenjanja programa na televiziji. Ja stvarno ne znam zašto plaćam(o) TV pretplatu? Pa to je nepregledni niz užasnih emisija, ponavljanih desetljećima i cijelo čudo reklama! I stvarno, zašto plaćam pretplatu, a bombardiraju me s reklamama?!? Nakon samo dva dana mislim da sam odgledao 2 sata o kušinima, madracima i prosuljama. Prebacio sam se na streaming servis, gdje na kraju imam mogućnost izbora programa, bez reklama, i kako kažu "čine život lakšim", a ujedno je 70 posto jeftiniji!
Zapeo sam na novoj komediji Mike Myersa "The Pentaverate". Iskreno govoreći, serija je očajna, ali mi je jedna stvar zapela za oko, zapravo za uho - u najavi filma Myers je rekao "Moramo poći u Dubrovnik"! Morao sam to pogledati kako bih saznao o čemu se radi. Od samog početka Dubrovnik su spomenuli valjda 50 puta, što je bilo čudno s obzirom na to da se radnja odvija u Kanadi i Njujorku.
Očigledno, Myers je veliki obožavatelj Igara prijestolja ili je nedavno bio ovdje na odmoru, jer zaista nema razloga da se Dubrovnik stalno spominje. Da bi stvar bila još čudnija, jedan od likova, kojeg igra glumica Jennifer Saunders (zvijezda serije Absolutely Fabulous), naziva se The Maester of Dubrovnik, što je također vezano za seriju Igre prijestolja.
Novi madrac
Da nisam imao Covid i bio prisiljen na ležanje u krevetu prestao bih seriju gledati nakon prve epizode. Bila je toliko loša da sam se prisjetio riječi svoga oca koje mi je dok sam bio mali govorio "Neće me bit' briga ako nikad ne saznam kako je ovo završilo". Međutim, bez obzira što Dubrovnik nije zaista bio Dubrovnik, bila je to neprocjenjiva, besplatna reklama za Grad.
Tjedan dana kasnije, molio sam Boga da virus ode, ne zato jer sam imao temperaturu i gorio poput bojlera, već zato jer nisam mogao podnijeti još jedan tjedan gledajući televiziju i tupaste emisije (uz puno kušina, madraca i prosulja). Čudno, ali istinito, najzanimljivije bile su vijesti.
Cijeli dan, 24 sata dnevno samo se ponavljaju iste stvari. Međutim, svega tu ima: obrazovanja, drame, komedije i tragedije, kao da gledam Shakespearovu dramu. Saznao sam o Putinu, prirodnom plinu i burzi više nego što bi itko trebao znati. O, kako su se vremena promijenila! Prije nam je jedini ekran bio drvena škatula u kantunu od sobe, s poslaganim obiteljskim slikama (i miljeićem), a danas smo okruženi s toliko ekrana da ni sami ne znamo što s njima. Bogu hvala tjedan je završio, Covid partio, a moj je televizor ugašen. Čudno, ali sam odjednom dobio strašnu potrebu za promjenit madrac i kušine.