Jutro, ujednačeno, u isti glas i po ko zna koji put ponavljamo pozdrav šetačima koji nam dolaze u susret i koji nam odzdravljaju istim riječima. Na laganijem dijelu Jugozapadnog obalnog puta često srećemo ljude koji koriste blagodati toplog vremena neubičajenog za rujan u Velikoj Britaniji. Ima ih na biciklima, skejtbordima i raznim prijevoznim sredstvima, uživaju u prekrasnom vremenu i nestvarno lijepoj prirodi.
Na zahtjevnijim dionicama uglavnom smo sami, nas dvoje i vođa puta, Toto. “Jesi li primijetio da je većina ljudi koje srećemo starija od nas,” komentirala je moja supuga nakon što smo “otpjevali” još jednu seriju “jutro!” Bila je u pravu. Moram priznati da meni to nije palo na pamet. Pomalo sam se osjećao kao tinejdžer. “Hvala vam, mladi gospodine,” rekla mi je jučer gospođa kojoj sam pridržao vrata.
Pretpostavljam da su mlađe generacije na poslu ili u školi tako da je to razlog što na putu prevladavaju starije generacije. Međutim, svaki dan sretnemo 50-ak starijih ljudi, a kad to kažem mislim na one starije od 70 godina. I gotovo jednak broj onih mlađih, koji su preko 65. Skidam im kapu. Umjesto da se prevrću po krevetu i stoje doma, uzimaju tablete i jadikuju kako ništa ne mogu, ovi “srebrnokosi” vrlo su aktivni, i to fizički i psihički
Preko vjetrovitih
litica, klizavih staza...
Svaki novi dan donosi nam nova otkrića, nova iskustva i uspomene. Stvari koje smo vidjeli. Priče koje ćemo pričati. Obalni put jednostavno je zapanjujuće lijep. Izazovan za hodanje, ali prekrasan. Neki dan nam je jedan od šetača ispričao kako je ovo “jedna od 5 najtežih staza za hodanje na svijetu.” A mi nemamo nikakve veze s (pre)dugačkim hodanjem. Očigledno smo dobro “zapasali”. “Gdje ste sve dosad hodali,” upitao nas je jedan od hodača. “Htio sam reć’ “na vrh Snježnice”, ali sam se na vrijeme zaustavio.
“Ovo nam je prvo hodanje,” odgovorio sam. Čovjek nas je pogledao kao da smo ludi. Vjerojatno je u pravu. Ali, mi gazimo dalje. Nebrojenim koracima preko vjetrovitih litica, klizavih staza, preko mostova i kroz tunele. Kad dođemo do kraja puta iza nas će ostati sveukupno 35.000 metara penjanja, kao da smo se četiri puta popeli na Everest. Zasad smo prešli 100 milja. Još “samo” 530 do kraja. Međutim, ne planiramo unaprijed, samo dan koji je pred nama. Ujutro u šatoru pravimo planove za taj dan. S obzirom da je vrijeme dobro odlučili smo se na što češći boravak u šatoru, a samo povremeno na odlazak u hotel. Osim spavanja u divljinama, često koristimo usluge kampova koji su vrlo dobro organizirani i u skladu s potrebama hodača. Šator je dobro opremljen, svi imamo svoje mjesto.
Toto je prvi koji utone u san, njega ne zanimaju ima li wi-fi i razmjena dojmova o proteklom danu. Hrana i san. Vrlo jednostavno.Doduše, prije nekoliko noći bili smo neugodno iznenađeni hladnoćom i još se k tomu meni rasparala vreća za spavanje. Cijeli ovaj kraj kojim prolazimo, odnosno gradići na koje nailazimo na svom putu imaju butige prepune potrepština za hodače pa sam tako kupio novu vreću, a u mene žena debelu majicu za spavanje i duge gače. E, sad smo mirni. Dakle, ujutro nakon donesenog plana za taj dan jedemo, provjerimo vrijeme, spakujemo na brzinu šator (sad smo majstori u tome) i put pod noge. Kao programirani.
Podrška na
svakom koraku
Vrlo je važno s kim putujete i da se dobro slažete s partnerom. Provesti 24 sata zajedno i tako 2 mjeseca situacija je koja svaki odnos stavlja na test. Je li se svađamo? Pa naravno, to je jedino normalno i prirodno. Moram priznati da je to najčešće kad sam ja gladan (kad sam gladan nisam svoj). Međutim, usprkos svemu, uveče zaspimo zagrljeni. Sve razmirice budu zaboravljene.
Pa, da vidimo, kako je nastala ova velika staza oko Jugozapadne obale velike Britanije? Gledajući imena mjesta kojima prolazimo možemo ponešto i naslutiti: Skrivena pećina, Krijumčarska točka, Gusarski zaljev i Crni kamen samo su neka od neobičnih imena na koje nailazimo. Znam da zvuče kao imena preuzeta iz filma Pirati s Kariba, ali ova su mjesta stvarna. Obalna staza je nastala, odnosno sagradila je obalna straža u vrijeme dok su lovili krijumčare tj. švercere koji su dolazili s mora. Na listi robe koja se švercala, rum je bio na prvom mjestu. Morate shvatiti da je ovaj dio Velike Britanije na udaru toplog vjetra, pasata, koji stiže od Floride i Kariba sve do Engleske. To je ujedno i razlog zbog kojeg let iz Velike Britanije za SAD traje dva sata dulje nego u obratnom smjeru.
Također je razlog zbog kojeg palme rastu na jugozapadu. Ima puno sunca, ali vjetar koji stalno puše često na svom dugom putu preko Atlantika “pokupi” i puno kišnih oblaka. Tako su vjetrovi “dotjerali” i švercere rumom. Tijekom vremena obalna straža gradila je pojedine dionice obalnog puta i nakon stotinjak godine one su spojene u cjelovitu stazu. Bilo je jasno da je obalna straža morala biti što bliže moru kako bi na vrijeme uočila krijumčarske brodove pa tako nisu koristili najbrži put od jednog do drugog mjesta već onaj koji najbojje pokriva obalu (takav jedan smo i sami otkrili). Riječ koju na ovom putovanju treba zaboraviti je “direktno”. Ali, čar ovog putovanja ionako nije cilj već putovanje samo.
A ono nam donosi najteže, ali i najljepše trenutke u životu. Ljudi koje srećemo vrlo su dobronamjerni, svi žele porazgovarati. Vjerujem da im veličina naših ruksaka govori o tome da mi prelazimo cijeli put odjednom. Riječi potpore, donacije za našu humanitarnu akciju, općenito količina ljubaznosti kojom smo okruženi, jednostavno su nestvarne.
Nema politike
Osim Kraljičinog sprovoda, kojeg smo popratili s dužnim poštovanjem, pojma nemamo što se događa u svijetu. Ni mi, niti ljudi koje srećemo. Nijednom se nije poveo razgovor o politici, aferama, ekonomiji ili socijalnim prilikama, uvijek se razgovara o putovanju. Dijele se savjeti o lokalnim znamenitostima, spomene se kakav dobar pub s hranom ili vidikovac zbog kojeg je vrijedno skrenuti. Takav razgovor je ono što nam treba. Izgleda da u našim glavama nema mjesta za ništa drugo osim za dan u kojem živimo. Zbog toga je naš moto: Carpe Diem!